Život i riječ

 

Nedavna žalba Republike Italije pred Velikim vijećem Europskog suda za ljudska prava, koja će biti raspravljena 30. lipnja 2010. i kojom se Italija žali na odluku tog suda jer njome negira pravo postavljanja križeva u školama, otvorila je burnu raspravu o prisutnosti vjerskih simbola u javnim ustanovama, napose obrazovnim institucijama. Osim što se rasprava tiče vjernika jer se radi o pravu javnosti njima važnih simbola, ona je aktualna i onima koji nisu vjernici jer za sobom povlači pitanje o budućem ustrojstvu zajednice evropskih država, preciznije – o njezinom duhovnom identitetu.

 

Europski Ustav križ ne smatra svojom vrijednošću

Koliko god vjernici emotivno pristupili ovom problemu, koliko god se pozivali na kršćansku većinu u Europi, koliko god isticali povijesno-kulturološku važnost uloge koju je kršćanstvo odigralo i još uvijek igra, tijek događaja ne daje prevelike nade da će gore spomenuta žalba biti pozitivno riješena.

Iako je prvotna zamisao utemeljitelja Europa bila njezino ujedinjenje na zajedničkim osnovama kršćanske baštine, duhovna komponenta sve je više zapostavljana u korist ekonomskog ujedinjenja. Bez obzira na zauzimanje ne samo pape Ivana Pavla II i sadašnjeg Benedikta XVI. te brojnih političkih čimbenika, npr. dvojice predsjednika Europske komisije Jacquesa Delorsa i Jacquesa Santera, odbacivanje kršćanskih korijena do kulminacije je došlo prigodom sastavljanja Europskog ustava, u kojem se Boga i kršćanstvo uopće nije željelo spomenuti. Stalno vijeće Hrvatske biskupske konferencije u svojoj izjavi od 30. 06. 2010.g. konstatira: „umjesto na zajedničkoj kršćanskoj baštini, dublji temelj europskomu zajedništvu pokušalo se pronaći u univerzalnim vrijednostima ljudskog dostojanstva, slobode, jednakosti, solidarnosti, demokracije, pravne države, s ciljem da se na tome izgradi »Europu kao utvrdu prava i pravednosti«".

Nerealno bi bilo očekivati da će buduća sudbena praksa, koja će svoje odluke temeljiti na ovakvim ustavnim odredbama, imati senzibiliteta za vrijednost kršćanske baštine u smislu u kojem je doživljavaju i interpretiraju kršćani. Veliko vijeće Europskog suda za ljudska prava pri razmatranju žalbe Republike Italije radije će polaziti od pravnih odrednica Europskog ustava i u skladu s njim štititi vrijednost državnog laiciteta. Dakako, uvijek je moguć i drugačiji ishod sudske rasprave, ali za sada na vidiku nema elemenata koji bi mu mogli ići u prilog.

I dok se među razočaranim kršćanima pojavljuju dramatično intonirane ocjene da se ovdje radi o teroru ideološkog, štoviše agnostičkog i laicističkog totalitarizma, znakovito je da se s druge strane ne čuje odgovor. To bi, valjda, trebalo značiti da je za europske zakonodavce idejna rasprava izlišna jer je za njih donošenjem Ustava sve definitivno uređeno.

 

Križ je sredstvo promjene egzistencije

Iako ga se Europa odriče, križ će ostati dio njihove svakodnovice, ne mogu ga izbjeći! – neki će reći cinički. I Crkva ima svoje križeve koji je sve više pritišću! – zlurado se podsmjehuju drugi. Da, EU i Crkva se nose svaka sa svojim nevoljama i nemaju ih malo. No, da li je križ samo nevolja? Kako se uopće dogodilo da u kršćanskom pučkom shvaćanju, osim označavanja religijske pripadnosti, križ uglavnom označava muku i nevolju – ponajprije Isusovu, a onda i svakog njegova sljedbenika? Nije li to odveć reduktivan pogled?

Već i površan pogled na šture izričaje sinoptičke narativne teologije daje jasan uvid da je prihvaćanje križa povezano sa prihvaćanjem novog života već ovdje, na zemlji a što će konačne posljedice imati i za vječni život: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mena, naći će ga. Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj? Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim“ (Mt 16,24-27 par. Mk 8,34-38; Lk 9,23-26). Radi se o odricanju od ustaljenog života i sistema vrijednosti te uzimanja križa, tj. novog životnog puta u zajedništvu sa Isusom Učiteljem.

Kod sv. Pavla je još detaljnije razložena uloga križa u transformaciji kršćaninovog bića. Iako „nošenje križa“ ima i svoju fizičku dimenziju, Pavao, i kada se radi o vlastitim patnjama koje je podnosio, radije naglašava ovu nutarnju izmjenu života koja se tada događa: „uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje. Doista, mi se živi uvijek na smrt predajemo poradi Isusa da se i život Isusov očituje u našem smrtnom tijelu“ (2Kor 4,10-11). U Poslanici Rimljanima u poglavljima 6-8 detaljno prikazuje kršćaninov identitet u svjetlu umiranja starom i primanju novog života u snazi Duha. Za Pavla križ je instrument ili možda je bolje reći proces kojim kršćanin prima na dar božanski život. Značajke novog života su: „ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost“ (Gal 5,22-23). Križ i život koji po njemu ulazi u čovjeka jest veliki Božji dar čovjeku!

 

Križ ima potencijal rađanja novog humanizma i preobražaja civilizacije

Europa je od kršćanstva dobila velika duhovna i kulturna dobra, a mnoga su postala civilizacijskima vrednotama (vidi npr. René Rémond, "Velika iznašašća kršćanstva", KS, 2010). Križ, jer kao proces pretpostavlja ostavljanje starog života, ipak nije do kraja uspio razviti svoj potencijal humaniziranja civilizacije, a to će ubudući moći sve manje zbog prevladavajućeg relativizma i obezvrjeđivanja duhovnih vrednota na svim razinama. Jer moderni čovjek smatra da može sam sebi, bez križa, dati novu egzistenciju i novu civilizaciju.

Razilazak europskog društva od križa jest stoga kritična točka i za Crkvu. Prošlo je doba kada je križ bio vrijednost koja je shvatljiva sama po sebi. Crkva, jer je sastavljena od živih ljudi koje također mami moderni liberalistički „zov slobode“, može samo dvije stvari: ili krenuti za modernim europskim mentalitetom i „uzeti svoj život u svoje ruke“, ili se okrenuti križu. Ali, ne križu kao do jučer! To više ne može biti križ kao nevolja, kao simobl tradicije, kao vrijednost razumljiva sama po sebi... Ništa se više ne razumije samo po sebi! Sve se treba dokazati. Sve treba imati potvrdu stvarnog života.

Umjesto da gledamo kako civilno društvo napreduje, umjesto da kukamo kako ono više nema smisla za tradicionalne vrijednosti, kao vjernici trebamo uputiti pogled prema križu i priznati si: da li vjerujemo u život koji iz njega izlazi, u plodove Duha koji s njega struje? Jesmo li mi, kršćani, uzeli iz križa ono što smo mogli uzeti? Ako bude one vjere koju križ zaslužuje, onda će Crkva sve više postajati zajednica. Ne bilo kakva jer križ ima potencijal uresiti je da bude societas perfecta! Savršeno društvo (ili barem približno savršeno zbog naše nesavršenosti)! Nije li to povijesni dug Crkve civilizaciji u kojoj je živjela? Možda je upravo naše odustajanje od tog visokog cilja i ostajanje na razini mentaliteta vanjskog svijeta glavni razlog za njegovo današnje nepovjerenje prema križu?

Ako kršćani istinski prigrle križ, Crkva će postajati klica novog, boljeg svijeta, kvasac nove civilizacije. Bit će to odgovor na ljubav Onoga koji nam je križ ostavio kao svoje svjedočanstvo i kao svoj dar. Dar novog života. Inače će križ, koliko god sada strepili nad njim, i od nas kršćana ostati samo formalno priznat, ali ne istinski prihvaćen.

 

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com

 



 

Ivica Čatić