UPOZNAJEMO BIBLIJU: 17. KNJIGA O JOŠUI

02. siječanj 2011.

 

Knjiga_o_JouiKnjiga Brojeva 32 opisuje kako je Izrael zaposjeo dio Obećane zemlje istočno od Jordana i pripreme za prijelaz preko rijeke u osvajanje preostalog područja, a Knjiga o Jošui prikazuje osvajanje i ulazak u Obećanu zemlju.



 

      Knjiga o Jošui nastavlja pripovijedati slijed povijesnih događaja tamo gdje je Petoknjižje stalo; slijed događaja kasnije će pratiti Knjiga o Sucima. Br 32 opisuju kako je Izrael zaposjeo dio Obećane zemlje istočno od Jordana i pripreme za prijelaz preko rijeke u osvajanje preostalog područja, a Jš prikazuje osvajanje i ulazak, te nastanjenje naroda u Obećanoj zemlji Kanaanu, koju su obitavali Amorećani i Kanaanci. Kao što Pnz završava opisom Mojsijeve smrti (usp. Pnz 34), tako Jš završava završava opisom Jošuine smrti (usp. Jš 24,29-33).

 

      Sastav knjige

      Jš 1 služi kao uvod; opisuje detalje koji prethode ulasku Izraelaca u Kanaan: vođa postaje Jošua koji treba uvesti narod u zemlju i vjerno obdržavati Zakon, on daje upute za prelazak preko Jordana i početak osvajanja.

      Poglavlja 2-12 opisuje osvojenje Kanaana od strane cijelog izraelskog naroda pod Jošuinim vodstvom. Dtr redaktori ovdje koriste izvore idealizirajući i shematizirajući ih da bi ih prikazali iskustvom koje se može dovesti u vezu s Jošijinom reformom. Iz toga razloga lokalna benjaminovska tradicija u Jš 2-9 postaje epopeja o osvojenju cijele zemlje od cijelog naroda. Naglašava se Gospodinova vjernost Njegovim obećanjima (21,43-45) pa Obećana zemlja postaje Njegov besplatni dar narodu ukoliko je vjeran i pouzdaje se u Njega, bez obzira na veličinu teškoća koje su pred njim. Jošui Bog naznačuje da je uvjet osvojenja vjernost odredbama koje je dao Mojsije u knjizi Zakona (usp. Jš 1,7-8; 22-23), a to je Deuteronomij. Vjernost Gospodinu podrazumijeva istrijebljenje sveg domaćeg idolopokloničkog življa (herem), što nije učinjeno i kasnije se uračunava kao propust. Naime, sveti rat u SZ je način izražavanja djelatne Božje prisutnosti u povijesti. Plijen ovakvih pohoda su smatrane isključivim Gospodinovim posjedom koje mu trebaju biti prinešene u holokaustu (Jš 7). I ovdje valja imati na umu da Božja Riječ u svim svojim aspektima poštuje princip strpljivog prilagođavanja ljudskoj slabosti i ograničenosti da bi ga povela višim ciljevima (usp. Mudr 11,15-12,27).

      Jš 13-22 je tekst koji kao da je stavljen u zagradu jer počinje sa govorom kao da je Jošua ostario (13,1) a u 23,1 ponovo se pripovjedač vraća na isto mjesto kao da sada tek želi nastaviti dalje. Ovo je statična, administrativna proza u kojoj se nabrajaju posjedi pojedinih plemena, gradova utočišta… U njoj izbijaju na površinu elementi koji konstituiraju jedan narod: Izrael nastaje kao narod izvršavanjem zadaće koju je pred njega stavio Bog. Ako se u Jš 1-12 osvojenje doimalo lakim uspjehom, ovdje postaje jasno da ono uključuje puno više elemenata. Na vidjelo izbija ambivalencija (ne izvršenje zadatka – 13,13; oklijevanje – 18,1-3; zavada i pomirenje – 22,9-34). No, sve je prikazano sa pozitivnim ishodom tako da narod pokazuje svoju odgovornost u podjeli zemlje među 11 plemena i time postaje Gospodinova porodica.

      Jš 23-24 sadrži Jošuin oproštajni govor narodnim čelnicima u kojem poziva na vjernost Savezu, poglavito po pitanju miješanja sa poganima (Jš 23). U Jš 24 se opisuje obnova Saveza po uzoru na vazalskog ugovora: prvo se iznosi Gospodinov govor (24,2-15) nakon kojeg Mu Izrael obnavlja svoju vjernost (24,16-28). Nakon toga slijedi opis Jošuine smrti (24,29-31). Ukop Josipovih kostiju (24,32) i smrt Eleazara, Aronovog sina (14,33) simbolično zatvaraju ciklus Exodusa.

 

      Temeljna poruka

      Knjiga o Jošui, dok opisuje ispunjenje obećanja danih praocima i Mojsiju (1,3.6.11.13.15; 23,5.14) završava trilogijski hod Egipat – pustinja – Obećana zemlja. Upravo stoga što pripada korpusu koji je usko povezan s Exodusom, Jš iznosi utemeljujuće događaje koji Izrael čine narodom i zato nije samo povijesna kronika nego teološka interpretacija. Samo Jošuino ime (Jahve je spasenje) izriče iskustvo Izraela u hodu Izlaska, kroz pustinju i osvojenja zemlje. Poput Mojsija, i Jošua je oličenje čovjeka koji se znao i htio sa svim svojim kvalitetama staviti na raspolaganje Gospodinu i stoga postao sudionikom spasenja. Ukoliko je predvodnik, on je, kao i Mojsije, tip vjernika. Ipak, za razliku od Mojsija koji nije ušao u Obećanu zemlju, u vrijeme babilonskog sužanjstva ponovno postaje važno ući tj., vratiti se u svoju zemlju tako da sada Jošuin lik postaje naglašen i nosi snažan teološki naboj. DtrH u njemu i njegovoj vjernosti Gospodinu odčitava razlog Izraelovog gubitka zemlje i odlaska u babilonsko sužanjstvo.

      Jedna od temeljnih karakteristika Jš jest panizraelizam: cijeli narod, sastavljen od 12 plemena kroči naprijed kao jedna jedina grupa pod vodstvom Mojsijevog nasljednika: svi su bili u Egiptu, sve ih je Gospodin oslobodio, svi su primili zemlju, svi su obećali služiti Gospodinu…Imajući u vidu da ovo ne odgovara povijesnim činjenicama, jasna je namjera biblijskog pisca prikazati jedinstvo Izraela u njegovu porijeklu, odnosu prema Bogu, ulasku u Obećanu zemlju te jedinstvo u ustrajnosti služiti mu dalje (Jš 24). Ovo jedinstvo jest prevencija protiv opasnosti u kojima će se nalaziti Izrael, okružen mnogim narodima (9,1).

      Jš 21,43-45 iznosi teologiju zemlje: (1) zemlja je prije svega znak Jahvine vjernosti i milosti; (2) zemlja uvijek ostaje Božje vlasništvo (22,19) i zbog toga Izrael na njoj živi kao gost i nema međusobnog razloga za zavist; (3) ona je mjesto susreta sa Bogom te međusobno između plemena iz čega nastaje bratstvo kao protulijek socijalnom nepravdama.

      Stoga je konačna poruka Knjige o Jošui: nada. Narodu koji je izgubio svoju zemlju i svoje jedinstvo, Jošuin životni hod (Jš 1-21) postaje obećanje i garancija da Bog ponovno može posvjedočiti svoju vjernost i ponovno uvesti svoj narod u Obećanu zemlju. Obnova Saveza (Jš 24) stoga je slika naroda koji ponovno zadobiva svoje nacionalno jedinstvo u vjeri i u Savezu s Gospodinom, uz obećanje da će služiti samo Njemu i napustiti svaki oblik idolatrije. Iskustvo babilonskog egzila posvijestilo je Izraelu da posjedovanje zemlje nije samo Gospodinov dar, nego i zahtjev za njegovom odgovornošću: biti vjeran Savezu! I Ez (36,24-28) će predviđati jedan milosni Božji zahvat kojim će obnoviti srca Izraelaca da bi mogli živjeti prema Božjim uredbama i obdržavati Njegove zakone, jer jedino će tako moći obitavati zemlju koja je dana njihovim ocima.

 

      Odabrani tekst: Velika skupština u Šekemu (Jš 24)

      Za razliku od Jš 23 čija se radnja odvija u Šilu (usp. 18,1; 21,1; 22,12), Jš 24,1 smješta veliku skupštinu i obnovu Saveza u Šekem (LXX i dalje radnju smješta u Šilo). Tu je već Abraham podigao žrtvenik (Post 12,6-7), povezan je sa narativom izlaska i osvojenja (Pnz 11,29; 27; Jš 8,30-35), u njemu se dogodio savez koji je brzo raskinut (Post 34), Suci spominju da je tamo bilo svetište Boga Saveza (Suci 9,4.46) – dakle, nije slučajno izabran za obnovu Saveza.

      Iako neki stručnjaci smatraju da se ovaj čin dogodio odmah po izlasku iz Egipta samo sa nekim plemenima, jer se spominju preci s onu strane rijeke (Jš 24,2), deuteronomistička tradicija ga ovdje u Knjizi o Jošui primjenjuje na cijeli narod kao projekt koji treba realizirati u darovanoj zemlji koja je izraz Božje vjernosti svojim obećanjima.

      Sama obnova Saveza je predstavljena kao bilateralni asimetrični ugovor, po uzoru na vazalske saveze (sizerenski ugovori). On sastoji od preambule (24,1), priziva na povijesne odnose između partnera (24,2-13), klauzule i odgovora (24,14-18; 21-24), zapisivanje svjedočanstva (24,25-27) te od prokletstva kao konzekvenci za nevjernost (24,19-20).

      Gospodin je opisan kao suveren koji traži lojalnost od svog vazala da bi mu dao svoju zaštitu. Ovaj tekst je načinjen po uzoru na prastare primjere i u njemu su prisutni ostaci tih starina (Abraham je služio drugim bogovima s onu stranu rijeke (24,2), kamen kao svjedoka (24,26-27) u suprotnosti je sa Pnz 16,21-22!).

      U Jš 24 Jošua, nakon uređenja vanjskih pitanja (podjela zemlje), uređuje pitanje nacionalnog jedinstva. Dovodi ih u Šekem, u srce Obećane zemlje, da stupe pred Gospodina. Jošua priziva sjećanje na prošlost, pokazuje glavne etape Božjeg djelovanja koje bi trebalo biti zalog njihovog pristupanja obnovi Saveza. Iz njegovih je riječi vidljivo da se sve tijekom njihove povijesti odvijalo na Božju inicijativu; u tim događajima se očitovala Njegova dobrota. Smjenjivanje vaši oci i vi (24,5-7) očituje da se namjerno ne teži razlikovanju prošlosti i sadašnjosti jer ono prvo utemeljuje ovo drugo, i jer su oboje povezani jedinstvenim projektom oslobođenja koji vodi od ropstva (24,2-13) u služenje (24,14-18). Izvor oslobođenja jest u Bogu i zato veliki vojskovođa sve pobjede bez okolišanja i bez samohvale pripisuje Njemu (23,2-3).

      U 24,14-18 7x dolazi glagol ‛ābad, služiti i još 7x u ostalom dijelu teksta, a i Jahve je spomenut također 14x. Ovo je znakovito jer u hebrejskom jeziku se isti glagol koristi za označiti služenje i liturgiju. Knjiga u cjelini prikazuje kako narod u biti nije zemlju zauzeo vojnom silom, nego ritualnim hodom u procesiji: predvode je svećenici koji, noseći Kovčeg, prelaze preko Jordana (Jš 3-4). Pošto sveto znači odijeljeno, granica svete zemlje (usp. 5,15) jest Jordan u koji poslije svećenika i Kovčega ulazi cijeli narod i, ušavši u zonu svetoga, stoga cijeli narod postaje svećenik. Poslije svečane procesije padaju jerihonske zidine (6,1-21). Čak se i podjela teritorija među plemenima događa pred ulazom u Šator (19,51). Izrael je, dakle, velika liturgijska zajednica koja na bazi služenja/liturgije zadobija svoju (svetu) zemlju. U samim njegovim temeljima jest liturgija/služenje. Zato je obnova Saveza konstitutivni čin za Izrael kao narod, a ustrajnost u služenju bit će ispit njegovog identiteta. Prvo Jošua i njegova grupa izjavljuju da će služiti Jahvi (24,15), a onda to prihvaća i cijeli narod (24,16-18).

      Između redaka, Jš 24 pred čitatelja stavlja istinu: narod je poslije iskustva čudesnog izbavljenja iz Egipta, čudesnog hoda pustinjom, vidjevši pad jerihonskih zidina i dobivši u posjed zemlju kojom teče med i mlijeko još uvijek u stanju ostaviti Gospodina! Glavna prepreka u služenju jest idolatrija, kako ona u prošlosti (24,14-15), tako i ona u sadašnjosti (24,15). Stoga pristanak naroda na služenje Jošua kao da želi osloboditi od olakog shvaćanja (24,19a); ili možda deuteronomist ovdje iznosi ono što poznaje kao povijesno dokazanu istinu? Prezent u 24,23 kao da upravo to potvrđuje.

      Poziv Izraelu na služenje jest poziv na posvemašnju odanost jednom jedinom Bogu (24,14-15). Radi se dakle o gotovo nemogućem projektu. No, zbijen dijalog u 24,21-24 izražava duboko uvjerenje da su obećanja ostvariva i da je vjernost ipak moguća. Da bi što ozbiljnije pristupili obavezi, Jošua navodi posljedice neodržavanja obećanja (24,19b-20).

      24,25-27 prikazuje Jošuu kako, kao negda Mojsije na Sinaju, uz Savez pridodaje uredbu i zakon (24,25). Oni ovdje nisu specificirani a pretpostavlja se da bi to bio Izl 20,22-23,33 (ili Pnz). Potom se stavljaju vanjski znakovi (knjiga i kamen) koji obvezuju na spomen saveza kad god im se približi, jer čovjek lako zaboravlja preuzete obaveze. Potom se razilaze svatko na svoj teritorij.

      Skupštinom u Šekemu postignuto je narodno jedinstvo u pitanjima vjere, a političko će nastupiti tek pojavom kralja Davida. Tako se na određeni način upotpunjuje proces formacije izraelskog naroda koji je izišao iz Egipta. Ako prihvatimo hipotezu da nisu sva plemena imala iskustvo izlaska, znakovito je da svi prihvaćaju vlastitima vrijednosti koje svjedoče oni koji su izlazak doživjeli te da prihvaćaju Jahvu za svoga Boga. Tako oko prvih svetišta (Šekem, Gilgal, Betel, Šilo a kasnije u Jereuzalemu) nastaje svijest o nastanku jedinstvenog naroda kojima ima jednog Boga, kao što svjedoči „povijesni credo“ (Pnz 6,20-23; 26,5-9; Jš 24,2-13).

      Kršćansko čitanje SZ-a vidi Jš kao nastavak Izl: Mojsijev nasljednik uvodi narod u Obećanu zemlju i poziva na obdržavanje Saveza. Ova dvostruka karakteristika je svojstvena Isusu koji otvara Kraljevstvo i uvodi narod u Novi Savez.

 

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com

 

Ivica Čatić