UPOZNAJEMO BIBLIJU: 11. IZL 19-20: SINAJSKI SAVEZ

06. studeni 2010.

 

SinajDogađaji koji slijede iza Izraelovog izlaska iz Egipta ostali su duboko urezani u njegovoj religioznoj i nacionalnoj svijesti. Ono što je započelo spasenjem iz Egipta i nastavilo se hodom kroz pustinju, opisuje što je Izrael bio, ali i ono što treba biti. 



 

      Događaji koji slijede iza Izraelovog izlaska iz Egipta, zbog svojeg iznimnog sadržaja i njihovog značenja, ostali su duboko urezani u njegovoj religioznoj i nacionalnoj svijesti. Ono što je započelo spasenjem iz Egipta i nastavilo se hodom kroz pustinju sve do ulaska u Obećanu zemlju, u isto vrijeme opisuje i ono što je Izrael bio, ali i ono što Izrael treba biti prema Božjem namislu.

      Izvještaj u kojem nam biblijski pisac pripovijeda hod Izraelca kroz pustinju uokviruje tj. dolazi i prije i poslije velikog kompleksa zakona. U poglavljima Knjige Izlaska 16-18, Knjige Brojeva 10-36 te Pnz 1-4 vidimo izraelski narod na putu prema Obećanoj zemlji. To je put koji nije lagan i stoga se poput refrena u njemu ponavljaju tegobe ili iskušenja gladi, žeđi i umora. Iako se ponekad događa sukob s neprijateljski raspoloženim strancima koje susreću na svom putu, ti su događaji predstavljeni kao kratke epizode. Glavna tema jest izraelski narod u hodu, u hodu u kojem se čini da će ih proždrijeti glad i žeđ ili da će popadati od umora i da neće moći prema Obećanoj zemlji.

      U tim trenucima Izraelcima se sloboda, u kojoj nemaju materijalnu sigurnost i visinu standarda, čini mizerna u odnosu na ono što su imali u Egiptu. Zbog toga se više puta bune protiv Mojsija i Boga (Izl 15,24ss; 17,1-7; Br 11,1-3.4-35; 20,1-13). Ropstvo uz solidan standard činilo im se boljim od slobode i vjernosti Bogu koji sa sobom nose određeni stupanj neizvjesnosti i teškoća – kao da u povećanoj normi radova u Egiptu nisu proživljavali teškoće? Ovaj stav nije rezultat trenutnih povijesnih okolnosti nego će se tijekom povijesti pokazati konstantnom karakteristikom Izraela, zbog čega će otpadati od Gospodina i bježati od odgovornosti za svoju sudbinu i htjeti ih zamijeniti za političku i ekonomsku sigurnost. Uslijed toga će upadati u niz nevolja pa i pod Gospodinovu kaznu. Kasnije će ovaj motiv odbacivanja slobode radi standarda postati proširen motiv u književnosti i time se pokazati univerzalnom kušnjom za svaki narod i pojedinc u njemu.

      Hod pustinjom u ostatku SZ-a i Izraelovoj memoriji postao je metafora, slika života. On oslikava duboka životne istine, pitanja i probleme: Boga koje je tu i spašava i Izrael kojemu se čini da propada i buni, a ne vidi da je to put oslobođenja. Izrael u pustinji uči živjeti u Božjoj prisutnosti, uzimati slobodu i život samo iz Božje riječi i ni iz čega drugoga. Za postizanje takvog ideala bilo je potrebno čišćenje srca tako da je hod pustinjom zapravo hod pustinjom vlastitog srca koje treba upoznati i otvoriti da bi i u njemu, kao i u prirodi, zavladao Bog, da se u njemu šeće kao u lijepo uređenom vrtu!

      Hod pustinjom će, osim zajedništva s Bogom u vidu Sinajskog saveza, iznjedriti i solidarnost među Izraelcima jer u pustinji je nemoguće živjeti i preživjeti bez pomoći drugoga, bez suradnje i društvenosti. Zbog toga će kasnije na nekim mjestima SZ-a boravak u pustinji postati idealiziran – narod je jedinstven u ostvarivanju Božjeg projekta i svetosti (Br 15,32-36; 17,6-15; 25,6-13), to je vrijeme zaručništva i prve ljubavi Boga i Izraela (usp. Hoš 2).

      I kada nauči na Božju prisutnost i moć njegove riječi, Izrael već u slijedećem trenutku ostaje sam. Hebr. midbar upućuje na odsutnost riječi. Izrael zapravo biva, poput Abrahama, uveden u kušnju u kojoj treba izmjeriti svoju vezu s Bogom, razinu svoje vjernosti i partnerstva. U trenucima kad je odsutna riječ Božja, u pravilu se pojavljuje riječ ljudska – Izraelci se bune i mrmljaju! Tako je prije sklapanja Saveza na Sinaju (Izl 19-20), tako je i poslije njega – intenzitet pobuna stalno raste! Na njih Gospodin reagira sa razumijevanjem i milosrđem. Nakon sklapanja Sinajskog saveza, postaje stroži prema Izraelcima jer su Savezom na sebe preuzeli obveze i sada ih odgaja za odgovornost. Nevjernost Izraeleca i nespremnost da zaposjednu Obećanu zemlju postati razlog da ih Gospodin kazni sa 40 godina lutanja pustinjom – dok ne izumre nevjerni naraštaj!

 

      Izrael pod Sinajem

      Dakle, u poglavljima Knjige Izlaska 16-18 Izrael nastavlja svoj hod prema Obećanoj zemlji (usp. Post 15,19ss, Izl 6,2-8). Do danas je ostalo nejasno kojim putem je Izrael išao: sjeverno uz more ili južno, kao što tvrdi kršćanska tradicija iz 4.st? U svakom slučaju, bliže odredište ka kojem se Izrael usmjerava jest brdo pod kojim se Gospodin ukazao Mojsiju i rekao mu da će Izraelci, po izlasku iz Egipta, ovdje služiti Bogu (3,12).

      Do sada je Gospodin izraelski narod oslobađao od (Egipćana) i vodio ih kroz (pustinju). Gora Sinaj će se pokazati samo privremenim boravištem, no ovdje put ne završava. Osim toga, geografija, pa ni pojam Obećane zemlje, ne daje odgovor na pitanja – za što ih je oslobodio? Svrha svih Božjih akcija u prilog Izraelu postat će bjelodanom ovdje pod Sinajskom gorom. Sve do sada spominjane teološke kategorije (Stvaranje, izabranje, sloboda, život itd.) uviru u ono što će se dogoditi u Sinajskom savezu – uviru i dobivaju novi impuls, novu kvalitetu. Ovdje će Izrael dobiti Zakon Božji koji sadrži temeljne strukture njegovog zakonodavstva, štovanja Boga i narodnog identiteta uopće. Time Božji projekt kojeg je započeo s Abrahamom, projekt spašavanja iskvarenog svijeta (usp. Post 6,5-7) dobiva svoj pečat i prve konkretne odrednice. Više nije skriven samo u Božjim mislima nego biva objavljen, štoviše – udijeljen Izraelu, a Izrael njime obavezan.

      Izrael će zapravo tek nakon što se oslobodio jednog gospodara (faraona i Egipćana), dobiti drugoga s kojim sklapa Savez i preuzima obaveze. Dakako, u prvi mah ovo ne zvuči ohrabrujuće i ne daje dojam da je Izrael oslobođen. No, njegova kasnija povijest jasno će pokazati da ovo drugo „ropstvo“, da odredbe ovog drugog gospodara nemaju za cilj osigurati gospodaru korist nego Izraelu slobodu. Štoviše, povijesno iskustvo će pokazati da Izrael, ako ih odbaci, nije sposoban – iako ga nitko izvana ne ugrožava – živjeti slobodu sam unutar svojih granica. Kasniji će događaji dokazati da Izraelci svoju slobodu mogu steći samo ako priznaju odredbe ovog drugog gospodara, tj. ako prionu uz Božji zakon.

 

      Sinajski savez (20,1-17)

 

      Uvodni tekst u Izl 19,3-8 složen je upravo prema modelu vazalskog ugovora tj. saveza kakvi su se sklapali na političkom području između jačih i slabijih partnera: podsjećanja na ono što je jači učinio u prilog slabijeg (19,4), uvjeti koje mora slabiji mora ispuniti da bi stupio u Savez (19,5a), obaveze koje će ostvariti jači ako mu slabiji bude vjeran (19,5b-6a) te prihvaćanje uvjeta koje je postavio jači od strane onog koji je slabiji (19,7-8). Nakon ovog početnog pristanka, Bog izdaje naredbe o pripremi za sklapanje Saveza – posvećivanje naroda i njihovo očišćenje te disciplina pod gorom Sinaj (19,9-25).

      U Izl 20, nakon izvršenih priprema, Bog će Izraelu udijeliti Deset zapovijedi, kao prvi dio svoga Zakona. Prvo treba reći da pojmova deset, zapovijed i Zakon u hebrejskoj Bibliji nema kad se radi o Sinajskom zakonu u Izl 19-24, dakle u opisu njegovog donošenja. U hebrejskom originalu ovdje se govori o riječima: ono što Bog upućuje Izraelcima su njegove riječi a sve skupa jest njegova pouka (Torah). Pojam Zakon i zapovijedi uvedeni su u kasnijim prijevodima. Izvorno, dakle, Bog Izraelu upućuje svoju pouku kako će živjeti kao njegov saveznik – to je pouka kako hoditi putem života. Dakako, Izrael nije morao prihvatiti ni ovu pouku, međutim, povijest će pokazati kako će u slučaju nepoštovanja ovih Božjih riječi nastajati nered među Izraelcima, vraćat će se u kaos na koji Bog neće moći ostati skrštenih ruku, kao što nije ni na grijehe i okorjelost u zlu drugih pojedinaca i naroda, što smo vidjeli do sada.

      Bog koji nije morao, ali je htio osloboditi Izraela iz Egipta, želi ga i dalje oslobađati i zato ga čini svojim saveznikom, zato mu udjeljuje riječi koje vode na put života. Dakle, njegove riječi nisu zapovijed nego sredstvo oslobođenja, putokaz u život. Stoga će u tim riječima biti nešto što zvuči kao zapovijed, npr. ne poželi, ne ubij itd., ali samo da bi Izraelu zatvorio put koji vodi u nered, ropstvo i smrt. Pomoću ovih riječi Gospodin želi „ograditi“ Izraela da ne bude izložen zlu i njegovim razornim učincima. Oslobođenje koje je Gospodin započeo snažnom mišicom tek je početak: kad Izrael uđe u Obećanu zemlju i kad ne bude ima agresora za vratom, i onda treba biti slobodan – slobodan u sebi. Ove riječi, ako ih bude vršio, osigurat će mu nutarnju slobodu – da ne porobljuju, ne varaju i ne oštećuju jedan drugoga. Kada bi ih se pridržavali, u zemlji bi vladali red i pravda, nitko ne bi bio prevaren ni oštećen. Da svaki, pa i najslabiji pojedinac u narodu, bude zaštićen i da može slobodno i ljudski živjeti – upravo je to cilj ovih zapovijedi. Većina ih je, stoga, usmjerena na ljude a samo manji dio na Boga – on i ovdje više brine o ljudima nego o sebi!

      Pomoću ovih riječi Bog kani spriječiti Izraela da padne u kaos i krene put smrti i one su stoga izraz njegovog projekta kojeg je počeo s Abrahamom. One trebaju osigurati zdrav i skladan život izraelskog naroda i biti mu na blagoslov. Kada se to dogodi, onda Izrael može postati svjedočanstvo Božjeg osloboditeljskog projekta za sve druge narode. Pred očima svi drugih naroda Bog se treba proslaviti u Izraelu tako da se i oni požele uključiti u ovaj projekt oslobođenja i ozdravljenja svijeta.

      Naš današnji mentalitet je „osjetljiv“ ili, bolje reći, ne trpi zapovijedi. I ovih „10 Božjih zapovijedi“ znaju vrijeđati ponos modernog čovjeka. Međutim, upravo one svojom istinitošću i dubinom mogu postati spasotvorne i oslobađajuće. Čovjek želi biti slobodan, to je jasno. No, čovjek isto tako ne želi biti prevaren. Upravo iz susreta ovih dviju vrijednosti tj. zahtjeva koje čovjek stavlja pred život, vidljiva je vrijednost ovih Božjih riječi. Zapovijed nije lako čuti, ali što ako ta zapovijed vodi dobru? Što ako ona nema alternative? Umjesto da se pita da li mi je laka ili teška?, da li me zarobljava?, ne bi li se čovjek radije trebao pitati: a zašto ne mogu prionuti uz nju? Jesam li uopće slobodan ako ne mogu prionuti uz dobro? Tako se Božja riječ, bez obzira bila ona shvaćena kao zapovijed ili ne, otkriva ne samo kao vanjski putokaz u život, nego kao kazaljka koja mi pokazuje stupanj moje unutarnje slobode. Da čovjek, dok se grčevito bori za svoju vanjsku slobodu, ne ostane iznutra neslobodan. I da ne bi, hitajući za slobodom, ostao prevaren jer nije slobodan učiti o dobru i uz njega prionuti. Stoga Božja riječ, dok izvana oslobađa međuljudske odnose, iznutra otkriva stupanj moje slobode i time pomaže moje sazrijevanje.

      Ovo oslobođenje u novom zavjetu poprimit će još naglašeniju unutarnju dimenziju – umjesto društvenih odnosa, u prvi plan će doći duboka osobna istina, duhovna stvarnost koja se treba osloboditi zabluda i grijeha da bi mogla krenuti ka punini života s Bogom. Sv. Pavao će kršćanima reći da su prestali biti robovi grijeha i da sada postaju robovi pravednosti – do posvećenja (Rim 6,19)! Tek nakon oslobođenja čovjekove nutrine, može doći do preobražaja odnosa među ljudima.

 

      Umjesto zaključka

      Iako su Izraelci u najvećim teškoćama postajali malodušni i nisu se uzdali u Gospodina, uvijek su bili izbavljani tako da će hod pustinjom na koncu biti okončan ulaskom u Obećanu zemlju i time pokazati da je unatoč narodu Bog ispunio svoje obećanje. Kasnije će se Izrael sjećati, prebirati po ovim događajima i, upravo zbog svog odustajanja od Božjeg projekta i nemogućnosti da ga izvede svojim silama, da shvati i prihvati njegovih 10 riječi, na koncu shvaćati i priznavati da je na djelu bila mišica Gospodnja! Ta ne bi sami sebi zadali takve standarde koje poslije ne žele izvršavati i zbog kojih bi sami sebe optuživali i nazivali nevjernim, preljubničkim naraštajem, neobrezanih srdaca i sl! Dakle, netko veći im je postavljao standarde i „vukao“ ih naprijed – kao otac sinčića!

      Usred njihove nemoći očitovala će se Božja moć i pobijedila. Izrael će postupno spoznavati kakvog saveznika ima, daleko moćnijeg i vjernijeg od sebe i to u tolikoj mjeri da mu može vjerovati više nego sebi.

 

Ivica Čatić

ivicat6@gmail.com

 

 

Ivica Čatić