SVETKOVINA BOŽIĆA 2018. U SRIJEMSKOJ MITROVICI - POLNOĆKA I DANJA MISA

26. prosinac 2018.

SRIJEMSKA MITROVICA (TU) - U božićnoj noći, u ispunjenoj srijemskomitrovačkoj katedrali Sv. Dimitrija, đakona i mučenika, slavljena je sveta Misa polnoćka, koju je predvodio mons. Đuro Gašparović, biskup srijemski. Suslavili su župnik župe Sv. Dimitrija, đakona i mučenika,  preč. Eduard Španović, te vlč. Ivica Zrno, župnik župe sv. Ane u Laćarku.

 Na početku slavlja biskup se obratio okupljenom vjernom puku izražavajući svoje zadovoljstvo i radost zbog ove svete noći, ali i zbog svih njih koji su došli na pravi kršćanski način proslaviti rođenje našega Spasitelja.

 U svojoj homiliji biskup se riječima pozdrava obratio svima okupljenima, pozivajući ih na radost koju donosi Božićna noć, biskup je na kraju svima čestitao Božić.

 

Homiliju donosimo u cijelosti.

Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku. Ponoć je, a naša su srca obasjana svjetlošću. Ova noć se ne može usporediti ni s jednom drugom noći. Bog se rađa među nama, rađa se kao maleno, slabo dijete, a nama tako blisko, tako drago. Ako smo i svjesni svojih slabosti i svoje bijede, večeras smo sretni. Jer: “Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku.” Mi smo taj Božji narod i radost Gospodnja naša je snaga. Gospodin je radost umnožio, uvećao veselje. Isus želi da blagovijest njegova utjelovljenja i rođenja odzvanja čitavom zemljom.
Danas trebamo i želimo govoriti o radosti. Cijela ova noć bruji od radosti i veselja. Vjerničko srce je noćas posebno otvoreno. To je radost i to je veselje.

Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku. Tko će kao Bog! Prorok Izaija govori narodu koji je poražen, koji je izgubio i svoju samostojnost i koji je u napasti da izgubi i vlastiti ponos i svijest o vlastitom dostojanstvu (Iz 9,1-6). Bog poziva svoj narod da uzdigne svoje srce, da uzdigne svoj pogled iznad teških prilika u kojima živi. Jer, Bog ne zaboravlja svoj narod. Obećava mu izbavljenje i proslavu i spasenja koje ima doći za sve narode. I, upravo one noći kad se Isus rodio, ispunjavaju se te riječi.

Evo javljam vam blagovijest. Pastiri s betlehemskih poljana bili su posljednji siromasi – nadničari, koji su, da bi preživjeli, čuvali tuđa stada. Kao takvi bili su prezirani i smatrani nevrijednima do te mjere da se njihovo svjedočanstvo na sudu uopće nije uzimalo u obzir. Evo, takvima, od ljudi prezrenima, javlja se anđeo i navješćuje im radosnu vijest – evanđelje o Kristovu rođenju (Lk 2,1-14). Veli anđeo: “Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod! Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.” Anđeo veli da se njima rodio Spasitelj, Krist Gospodin.

Evo nam znaka, braćo i sestre! Narod koji je u tmini hodio, svjetlost vidje veliku! Danas smo mi taj narod. I svaki pojedini od nas može se osjetiti u koži onog pastira kojemu anđeo progovara: “Ne boj se! Danas ti se u gradu Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin!” Nama se rodio, draga braćo i sestre, meni se rodio i rodio se svakom čovjeku dobre volje.

Noćas se ne možemo osjećati sami ili odbačen. Ako se možda osjećamo malenima, slabima, nemoćnima, grešnima, odbačenima – nemojmo se bojati! Upravo takve malene i slabe prihvaća i traži Bog. Takve pohoditelje, takve posjetitelje i takve klanjatelje traži Isus. Evo, noćas, osjećamo Božji dah, Božji prolaz, Božju blizinu, Božju vjernost, ljubav i nježnost. Bog je među nama kao maleno dijete. Tu nema mjesta crnim mislima, osjećajima nemoći i bezizlaznosti. Mi nismo odbačeni. Nismo zaboravljeni. Bog nas pohađa.

Poklonimo mu se. Poklonimo se njegovoj jednostavnosti, njegovoj dobroti, njegovoj nenametljivosti. I otvorimo mu noćas svoje srce. Poput onog drevnog naroda, poput onih pastira i mi Isusu od srca kličemo: Hvala ti što si nas iz tame izveo, hvala ti što si nas prosvijetlio! Hvala ti što nas noćas ispunjaš svojim posebnim svjetlom i radošću! Hvala ti što si naš i mi tvoji! Hvala ti za ovu noćašnju radost i veselje! I daj da nas ono prati sve do konca našega života, kroza svu vječnost! S tobom, Isuse!

 

 Na koncu euharistijskoga slavlja, župnik domaćin pozdravio je okupljene vjernike, te izrazio radost i vjerničko zadovoljstvo ove svete noći. Za istaknuti je pobožnost koja je okupila vjernike, te kojom su proslavili ovu veliku i svetu noć.

Slavlje je svojim pjevanjem uzveličao župski zbor, predvođen s. Cecilijom Tomkić, voditeljicom zbora.

Svečano je bilo u srijemskomitrovačkoj katedrali Sv. Dimitrija, đakona i mučenika i na sam dan svetkovine Božića, na Misi koju je, predvodio biskup Đuro Gašparović uz suslavljenje domaćeg župnika preč. Eduarda Španovića. Uz čestitke okupljenim vjernicima biskup Đuro Gašparović poručio je da Božić koliko god puta da se dogodi ima nam što reći i donijeti, te da je Božić događaj koji se događa u srcu ljudskoga bića. Bog dolazi u liku malog i nemoćnog djeteta, koje želi čovjeku posvjedočiti blizinu Boga i Božje ljubavi prema svakome čovjeku.

 

Homiliju donosimo u cijelosti.

 Kroz dugi, dugi niz stoljeća Crkva na današnji dan naviješta upravo Proslov Ivanova evanđelja (Iv 1, 1-18) koji nam na uzvišen način donosi tajnu Utjelovljenja Sina Božjega i tajnu našega spasenja. Uvijek iznova ostajemo zadivljeni Ivanovim izričajima, a još puno više otajstvom Božjega spasenja o kojem Ivan govori.

Evo, upravo smo čuli kako Ivan evanđelista prikazuje Isusa Krista, kao vječnu Božju Riječ koja je postala čovjekom, prikazuje ga kao Svjetlost koja nas prosvjetljuje. Veli: Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet. Bog je sve stvorio po svojoj vječnoj Riječi, po svome Jedinorođenom Sinu, koji je s Duhom Svetim Ocu jednak u božanstvu. I evo, taj Božji Sin, Bogu jednak od vječnosti, u određenom povijesnom trenutku utjelovio se i postao čovjekom. Onaj, po kome je sve stvoreno, koji je vječna Mudrost i vječna Božja Svjetlost, postaje jednim od nas, odnosno, kako to slikovito kažemo, zaogrnuo se našom ljudskom naravi. Dolazi da nas prosvijetli, to jest, da nas učini dionicima svoje božanske naravi, da nas zaogrne svojim božanstvom. On je jedina prava Svjetlost, sama Istina, Otisak Božjega bića. Rekli bismo pomalo pjesnički, Bog nam u svome utjelovljenom Sinu, našem Gospodinu Isusu Kristu, pruža svoje srce na dlanu. Prisjetimo se. Prvi je čovjek, Adam, bio Božji prijatelj. Pa kada je on pogriješio i udaljio se od Boga, Bog šalje svojega Sina, ne samo da vrati čovjeku njegovo prvotno dostojanstvo, nego da ga još više uzdigne – u svoju božansku obitelj.

K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. Što se to događa? Čuli smo. Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. To, evo, može biti nesreća ovoga našega svijeta, pa i nas kršćana. Sve nam je dano. Sve nam je pred očima. Sve nam je na dlanu. Ne možemo reći da ne znamo, da nismo čuli, da nismo poučeni… Bog nas u Kristu prosvjetljuje. Prosvjetljuje njegovom riječju koju znamo, koju čitamo, koja nam se redovito u Crkvi naviješta. Bog nas prosvjetljuje predajom i naukom Crkve. Mi jako dobro znamo što je stvarno dobro za nas, što Bog od nas očekuje i dobro nam je poznato kako Bog namjerava ostvariti svoje Kraljevstvo među nama. Osim toga, Bog nas jača svojom milošću. Ne možemo, dakle, reći da su nam sile nedostatne. Pa ipak, evo, toliko puta živimo kao da ne znamo, kao da nismo čuli, kao da smo bespomoćni. Ne želimo svojim životom Isusa stvarno spoznati. Mi, kršćani, i svjesno i nesvjesno stvarno smo u opasnosti da zatamnjujemo Kristovu svjetlost tražeći nadomjestak u svakidašnjici. K svojim dođe i njegovi ga ne primiše. Kao da sve više upravo mi, koji se zovemo lijepim Kristovim imenom, okrećemo leđa evanđeoskom nauku.

Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja. Međutim, mi ipak želimo Isusa primiti, i primamo ga. Tako je ohrabrujuće ono što dalje slijedi: A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja. Mi smo ga primili i želimo ga uvijek primati. Uvijek se iznova odričemo svojih grijeha i posvećujemo se njemu. A on, utjelovljeni Sin Božji, daje nam samoga sebe, daje nam moć da postanemo djeca Božja. Nije to samo isprazna titula. Mi po Isusu Kristu postajemo u pravom smislu djeca Božja, postajemo članovima Božanske obitelji. Bog daje moć da postanu djeca Božja onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođenim ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. A to smo mi, vjernici. Ostanimo uz Isusa i s Isusom koji je naš Put, Istina i Život.

 Ivica Zrno