SVEĆENICI SRIJEMSKE BISKUPIJE NA SVIBANJSKOJ DUHOVNOJ OBNOVI

23. svibanj 2011.

 

Duhovna_obnova_19.5.2011._foto3PETROVARADIN, 19. svibnja 2011. – U četvrtak, 19. svibnja 2011. godine, na poziv srijemskoga biskupa mons. Đure Gašparovića, sabrali su se svećenici iz svih župa Srijemske biskupije na svoju redovitu duhovnu obnovu u Petrovaradinu.



 

     PETROVARADIN, 19. svibnja 2011. – U četvrtak, 19. svibnja 2011. godine, na poziv srijemskoga biskupa mons. Đure Gašparovića, sabrali su se svećenici iz svih župa Srijemske biskupije na svoju redovitu duhovnu obnovu, koja je održana u privremenoj biskupskoj rezidenciji u Petrovaradinu. Duhovnu obnovu, na temu Kršćanski identitet pred današnjim izazovima i Poslanje Crkve i socijalni nauk, predstavio je mons. dr. sc. Vladimir Dugalić, profesor i prodekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu, Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku. Teme su izazvale veliki interes među svećenicima koji su se uključili u raspravu pitanjima i izmjenama iskustava iz župnih zajednica.


Duhovna_obnova_19.5.2011._foto3            Voditelj Dugalić je na početku postavio pitanje može li kršćanstvo danas jednoj kulturi koja naglašava slobodu kao nešto božansko, kulturi koja izdiže subjektivnu racionalnost kao jedini kriterij ljudskog ponašanja, ponuditi nešto novo i svojom porukom pomoći današnjem čovjeku? U izlaganju je govorio o identitetu svakoga čovjeka, i naglasio da je bit identiteta biti ono što jesi i da označava doživljaj vlastitog ja. Odgovor na pitanje što je kršćanski identitet i vlastito dostojanstvo pronalazimo u raspetom Kristu. Mi propovijedamo raspetog Krista, nastavio je voditelj, koji objavljuje autentični smisao slobode i ljubavi, proživljuje ga u posvemašnjem davanju sebe i poziva učenike da se priključe toj njegovoj slobodi i ljubavi. Upravo iskustvo Božje ljubavi polazište je kršćanskog načina života. Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, nastavio je voditelj, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačan pravac. Naglasio je da nasuprot neodređenoj ljubavi koja se još uvijek traži, kršćanska ljubav izražava iskustvo ljubavi koja je postala otkrivanje drugoga, nadilazeći sebični karakter koji je ranije prevladavao. Ljubav postaje skrb o drugome i za drugoga. Ne traži više samu sebe, nije uranjanje u opijenost srećom, traži naprotiv dobro drugoga: postaje odricanje, spremna je na žrtvu, štoviše traži je.

      Dugalić je nadalje govorio o ljudskoj odgovornosti kao odgovoru na Božji poziv i istakao važnost ljudske osobnosti i stvaranje ozračja u kojem će čovjek moći odgovoriti na Božji poziv da ostvari vlastite sposobnosti i stvori vlastiti život kao slobodnog bića. Misterij čovjeka postaje jasan jedino u misteriju utjelovljene Riječi. „Krist, novi Adam, objavljujući misterij Oca i njegove ljubavi potpuno otkriva i čovjeka njemu samome te mu objavljuje uzvišenost njegova poziva“ (GS 22). Voditelj je naglasio, citirajući crkvene dokumente, da se tu očituje temeljna povezanost između spasenjskog Kristovog otajstva i objavljenog misterija o čovjeku, jer punina istine o čovjeku spoznatljiva je jedino po Kristu i u Kristu. U tom smislu, „to ne vrijedi samo za one koji vjeruju u Krista, nego i za sve ljude dobre volje u čijim srcima milost nevidljivo djeluje“ (GS 22). Možemo stoga reći kako nam Krist, trpeći za nas, „nije samo dao primjer da idemo njegovim stopama nego nam je otvorio i put, i dok njime stupamo, život se i smrt posvećuju i dobivaju novi smisao. Postavši jednak slici Sina, koji je Prvorođenac među mnogom braćom, kršćanin prima 'prve plodove Duha' (Rim 8,23), po kojima postaje sposoban da ispuni novi zakon ljubavi“ (GS 22).

      Kršćanin će biti prepoznatljiv u svijetu, posebno u mjestu gdje živi, u župi i biskupiji, upravo po djelovanju koje je nadahnuto Kristovom ljubavlju, jer „ljubav kao veza savršenosti i izvršenje Zakona (usp. Kol 3,14, Rim 13,10) upravlja svim sredstvima posvećenja, daje im oblik i dovodi ih do svršetka. Stoga je znak pravog Kristovog učenika i ljubav prema Bogu i ljubav prema čovjeku“ (LG 42).

      Govoreći o društvenoj dimenziji odgovornosti, o solidarnosti, voditelj Dugalić je rekao da solidarnost pretpostavlja zalaganje za pravedniji društveni poredak u kojemu bi se napetosti bolje prevladale a sukobi lakše našli dogovorno rješenje. Međutim, ona ne može ostati samo na razini pojedinaca ili grupa, jer na taj način ne može zadobiti snagu da bi bitno utjecala na društvena zbivanja, ponajviše na problem nezaposlenosti ili druga gospodarska pitanja.

     S obzirom na poslanje Crkve i socijalni nauk, voditelj je iznio teološku dimenziju socijalnog nauka Crkve. Ta dimenzija je teološko razmišljanje u svjetlu vjere i crkvene predaje o temeljnim etičkim principima društvenog života i čovjeka, te pripada u područje teologije, posebno moralne teologije. Socijalni nauk Crkve možemo odrediti kao bogatu baštinu koju je Crkva postupno stekla iz Božje riječi i iz svoje otvorenosti promjenjivim prilikama u kojima žive narodi u raznim povijesnim razdobljima. Riječ je o baštini, navodi Dugalić, koja se vjerno čuvala i razvijala kao odgovor Crkve na uvijek nove zahtjeve ljudskoga suživota i socijalna pitanja koja je sa sobom donosio, osobito preko brojnih intervenata Učiteljstva o socijalnim temama.

      Praktična pastoralna dimenzija socijalnog nauka, nastavio je Dugalić, je u tome da socijalni nauk Crkve mora dati doprinos evangelizaciji, dijalogu sa svijetom, kršćanskom tumačenju stvarnosti i smjerovima pastoralnog djelovanja kako bi razna nastojanja vremenitog življenja bila osvijetljena zdravim načelima. Nauk ostaje tako otvoren za stanovit pluralizam projekata i radnih hipoteza, prema karizmama i darovima što ih Duh daje laicima radi ispunjenja njihove zadaće u krugu obitelji, rada, gospodarstva, politike, kulture, ekologije, itd. Iz toga slijedi, navodi voditelj, da radne upute sadržane u socijalnom nauku Crkve zadobivaju posebno značenje u skladu s posebnim značajkama posla koji se mora obaviti u svakom od spomenutih područja kako bi kao kršćani mudro i odgovorno radili u službi zajednice i općeg dobra. Socijalni nauk ukazuje na posebnu odgovornost koju imaju vjernici laici u razvoju društva u kojem žive, stvarajući konkretne modele političkog, gospodarskog i drugih oblika života. Sve se ovo može ostvarivati u župnim zajednicama, sudjelujući u promicanju općeg dobra, svatko prema položaju koji zauzima i zadaći koju obnaša. Sudjelovanje se ostvaruje prije svega prihvaćanjem zaduženja za područja u kojima čovjek preuzima osobnu odgovornost. Po skrbi kojom se posvećuje odgoju vlastite obitelji, savjesnošću kojom vrši vlastiti posao, on sudjeluje na dobru drugih i društva i time je prepoznatljiv u društvu, zaključio je Dugalić.

      Duhovna obnova je završila klanjanjem u crkvi i za bratskim stolom uz druženje.

 

Tomislav Mađarević

 

Tomislav Mađarević