SUSRET OBITELJI SRIJEMSKE BISKUPIJE

2222      PETROVARADIN (TU) - U Petrovaradinu, 24. lipnja 2012. godine, održan je susret obitelji Srijemske biskupije. Tema susreta bila je Ljubav i odgovornost, a predstavljena je knjiga istog naslova Karola Wojtyle, kasnijeg pape Ivana Pavla II. Voditelj susreta bio je mag. Marko Lončar, župnik u Beočinu i Čereviću, vicekancelar i povjerenik za pastoral obitelji Srijemske biskupije.

      Susret je počeo molitvenim dijelom. Najprije je pjesma Oče naš dobri upućena „Ocu svakog očinstva na nebu i na zemlji“ (Ef 3,15), zatim su pjevani psalmi, da bi se potom čitalo iz 1 Sol 4, 1-6 s pozivom na svetost. U homiliji se voditelj mag. Lončar osvrnuo na izreku Apostola: „Ovo je volja Božja ... da svatko od vas nauči u časti steći svoju ženu, ne u strasti kao pogani koji ne poznaju Boga“. Malo jezične analize pomoglo je da se original bolje shvati: da svatko nauči i znade steći i imati svoju ženu. Nadalje, izraz koji u prijevodu glasi „svoju ženu“ u originalu može značiti: 1. alat 2. posuda 3. kućni pribor – pa onda u prenesenom smislu, što je u poslanici slučaj: svoju tjelesnost kao muškarca ili žene, ili svoga bračnog druga. Dakle, Apostol postavlja zahtijev da se prema tijelu i bračnom drugu odnosi s odgovornošću i ta odgovornost vrijedi pred Bogom. (Slika: Tomislav Mađarević čita Poslanicu Solunjanima)

      U dvorani je uslijedila prezentacija knjige Ljubav i odgovornost. Najprije podatak, da je knjiga izrasla iz predavanja 1958/59. i objavljena na poljskom jeziku 1960. godine. Hrvatsko izdanje objavljeno je u izdavačkoj kući Verbum 2009. godine. Popraćeno je kvalitetnim bilješkama priređivača za bolje razumijevanje teksta. Prema idejama iz te knjige nađe se pokoja formulacija u Drugom Vatikanskom saboru, kao ona o „naravi osobe i njenih čina“ (GS 50) i u apostolskoj pobudnici Obiteljska zajednica br. 32, učiteljskom pismu pape Ivana Pavla II (Karola Wojtyle).

      Osoba i nagon. Prvo poglavlje knjige nosi ovaj naslov. Nije slučajno, jer Wojtyla hoće prikazati nauk Crkve pojmovima novovijeke filozofije. Tu se nudi Kantova analiza moralnosti, koja polazi od dostojanstva osobe. Osoba se – za početak – definira prema Boetiju kao nosilac razumske naravi. Tako shvaćena osoba zahtijeva da uvijek bude svrha djelovanja, nikada sredstvo. Upravo to želi reći i jedna od Kantovih formulacija kategoričkog imperativa. Prva formulacija kategoričkog imperativa glasi: "Djeluj samo po onoj maksimi, za koju možeš u isto vrijeme htjeti da postane opći zakon." (Kritika praktičnog uma). Na drugom mjestu kategorički imperativ glasi: "Djeluj samo tako, da ljudstvo, kako u tvojoj osobi tako i u osobi svakog drugog, uvijek vidiš kao smisao a nikada samo kao svrhu." Ova formula jasno odbacuje instrumentaliziranje čovjeka u bilo koje svrhe, i naglašava ljudskost kao glavnu dimenziju međuljudskog odnosa. Naš autor razmišlja na poljskom jeziku i odbacuje dvije vrste „uživanja“ u vezi s ljudskom ljubavi. Može se koristiti, ili „uživati“, materijalna dobra. Može se tako uživajući vezu s drugim čovjekom njega koristiti. Oboje isključuje prava ljubav. Oba ova modela „uživanja“ sveti Augustin naziva „uti“ t.j. upotrebljavati, a podvrgavanje zajedničkom višem cilju, koji sa sobom donosi i „uživanje“, naziva „frui“ t.j. prihvaćati plodove dobroga djela.

      – Ova analiza na osnovu Boetijeve definicije dobra je, ali nedovoljna, budući da ne uzima dovoljno u obzir tjelesnu dimenziju čovjeka. Čovjek, osim što je jedinka razumske naravi, ima mnogo zajedničkoga sa životinjama. Stoga je jedna od definicija čovjeka animal rationale ili životinja obdarena razumom. Dakle, ljudskoj osobi pripada i ono, što je priroda naučila svaku životinju. Doslovno to u Rimskom pravu kod Ulpijana glasi: Prirodno pravo je, što je priroda naučila sva živa bića: naime, ovo pravo nije vlastito ljudskom rodu, nego i svim životinjama koje se rađaju na zemlji, u moru, pa i pticama. Ovamo pripada veza muškoga i ženskoga, koje mi nazivamo ženidbom, ovamo [pripada] rađanje potomstva, ovamo [pripada] odgoj: vidimo naime da su i druga živa bića, pa i zvijeri, obdareni ovim pravom. Zato se mora poznavati i poštivati i sve animalno u čovjeku. Zato naš autor govori o „kulturi roditeljstva“ (str. 230 – 251, sam izraz 242) i misli na usklađivanje bračnog života sa općim osobnim stanjem bračnih drugova. Misli na kombinaciju „brak ljubavi i broj djece“. Taj postupak je vezan uz periodičnu plodnost, i, dosljedno, uz periodičnu uzdržljivost. Povodom dodjele velike nagrade Kraljevske akademije znanosti i umjetnosti u Parizu Felixu Arhimedu Pouchet-u za otkriće periodične plodnosti, periodičnu su uzdržljivost u svrhu postizanja optimalnog broja djece nazvali „bračna razboritost“. Autor u knjizi postavlja zahtjev, da se taj dio ljudske biologije upozna, premda ga sam u knjizi ne obrazlaže. Kada je bio papa, na obiteljsku sinodu je pozvao odgovarajuće stručnjake – Dr. J. Billingsa i dr. Josefa Rötzera – da biskupima iznesu ono što bračni drugovi trebaju znati kao pretpostavku kreposti bračne umjerenosti. U knjizi govori: „Problem prirodne prenapučenosti, problem broja ljudi na kugli zemaljskoj ili u pojedinim njezinim dijelovima, to su problemi koji prirodnim putem apeliraju na ljudsku razboritost“(str. 60).

      Naš autor je u svoju analizu uvrstio i saznanja iz seksologije. To je u osnovi Van de Veldeova interpretacija „Savršeni brak“ (1928. god. i poslije u nebrojenim izdanjima; Sarajevo „Ljubav u tijelu žene“ – 1939). U papinskom pismu „Čista ženidba“ (Casti connubii) ta knjiga nije dobila povoljnu ocjenu, budući da je previše naglašavala tjelesnu dimenziju ljudske ljubavi. Papa je govorio o „iskrivljenoj ženidbi“. Njemački službeni prijevod je veoma postrožio papinski izraz govoreći da nije posrijedi savršeni brak nego „savršeno ljubavništvo“. Karol Wojtyla prepisuje iz knjige umećući etičke korekture. Tako ispunja Apostolov naputak: „Sve provjeravajte, dobro zadržite“ (1 Sol 5,21).

      Prema Tomi Akvinskom, uz ova dva elementa – osoba, nagon – dolazi i odnos čovjeka prema Stvoritelju (Toma, S.Th. I-II, q.94 a.2). Svi su ljudi pozvani na ljubav. Brak je „samo određeni pokušaj rješavanja problema sjedinjenja / s osobom kroz ljubav ... Djevičanstvo razmatrano u perspektivi vječnoga života osobe drugi je pokušaj rješavanja istoga problema.“ (str. 261/262)

      Ovaj izbor iz tema knjige zaključen je pjesmom – baladom o neuspjeloj ljubavi – Lijepa Jana (August Šenoa). Izveo ju je crkveni zbor iz Srijemskih Karlovaca. (Slika: Zbor Sr. Karlovci)

      Dodatno predavanje bilo je o strukturi ljudskoga mozga u vezi sa vitalnim nagonima. Referirao je mag. Marko Lončar prema predavanjima prof. Rötzera, auditora Sinode za obitelj 1980. godine. Životinjama iz roda sisavaca cjelokupni je životni program upisan u sistemu hipofiza-hipotalamus. Tu je reguliran i nagon za održanje vrste. Otkočenje – vrijeme parenja, zakočeno – vrijeme podizanja mladunčadi. I tako u krug. U ljudskoj vrsti, reguliranje nagona stavljeno je u više predjele mozga – orbitalni mozak i prefrontalni režanj – gdje se te impulse integrira u životni program ljudske osobe. Gledano životinjski – postoji „višak nagona“ – nagon i povrh potrebe za podizanje potomstva. Ove dvije pretpostavke zahtijevaju da se odgojem i samoodgojem u te dijelove mozga upiše „ljudska razboritost“. Tko tu razboritost na vrijeme ne stekne – u biološkom smislu nikad neće postati punovrijedan čovjek.

      Na kraju predavanja sudionici su mogli izabrati za uspomenu: Katekizam 1 „Otac naš nebeski“ ili „Prirodno reguliranje začeća“ po profesoru Rötzeru.

                                                                             Marko Lončar

 

Marko Lončar