PROSLAVA VELIKIH TEKIJA 2019. GODINE U PETROVARADINU - UOČNICA

06. kolovoz 2019.

PETROVARADIN/TEKIJE (TU) - Hodočašće na „Velike Tekije“ u Biskupijsko svetište Gospe Tekijske u Petrovaradinu slavi se i ove 2019. godine na spomendan Snježne Gospe 5. kolovoza. Slavlje je započelo na uočnicu 4. kolovoza hodočašćem vjernika iz svih župa Srijemske biskupije, kao i iz susjednih biskupija i Eparhije za vjernike bizantskog obreda u Srbiji te iz Hrvatske i drugih zemalja. Hodočasnici su pristupali sakramentu ispovjedi na hrvatskom, mađarskom i staroslavenskom jeziku.

Večernju pontifikalnu misu predvodio je preuzvišeni gospodin mons. Petar Palić, hvarsko-bračko-viški biskup i generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije u koncelabraciji sa srijemskim biskupom mons. Đurom Gašparovićem u zajedništvu sa svećenicima Srijemske biskupije, Beogradske nadbiskupije i Subotičke biskupije, te mons. Fabijanom Svalina, ravnateljem Hrvatskog Caritasa i portala Hrvatske katoličke mreže.

Sudionike slavlja je pozdravio rektor Svetišta vlč. mr. Ivan Rajković i pozvao sve da u pobožnosti Blaženoj Djevici Mariji u zajedničkoj vjeri učine sve da pokažu da je Božja pobjeda nadomak svima nama.

Prigodnu homiliju održao je biskup Palić koji je na početku istakao: „U radosti zajedništva i slavlja ove euharistije sve vas srdačno pozdravljam, draga braćo i sestre, i zahvaljujem vašem pastiru mons. Đuri Gašparoviću na pozivu da i ja osobno danas i sutra budem hodočasnik u ovom svetištu Gospe Tekijske, koje nas povezuje u štovanju naše nebeske majke Marije. Na ovome mjestu osjećamo sigurnost, osjećamo Marijin zagovor, osjećamo njezinu majčinsku zaštitu. I zato su nam Marijanska svetišta draga. Bez obzira s kakvim događajem povezujemo njihov nastanak i početak, ona su danas za svakog kršćanina i čovjeka dobre volje mjesto posebne milosti i uslišanja.“ Biskup je nastavio: „U svoje srce primamo Riječ Božju, o njoj razmišljamo i prihvatamo ju da nam bude vodilja u životu. Današnja Božja riječ govori da jedan čin može ostaviti mnoge posljedice koje se više ne mogu popraviti. Jedan čin, jednostavan, pa i ljudski, ali koji ipak unosi veliku razliku. Nema više čarobnog raja, nego neuredan svijet i znojan posao, nema više prirodnoga sklada, nego boli, nema više jednoznačnosti, nego nesavladive višeznačnosti, nema više mira, nego mučnih odnosa, ranjivi život koji jednom mora završiti.“

Osvrćući se na Božju riječ biskup je rekao da prvi ljudski par dopušta sebi da ih zavede zmija, da prijeđu granicu koju je postavio Bog. „Zlo na svijetu, tako nas uči ova pripovijest, nije protuteža Bogu, sigurno mu nije jednako, jer je i zmiju on stvorio. Pred samim Bogom, ljudi moraju odgovoriti sami, ne mogu kriviti za svoje postupke nekoga drugoga. Čovjek je odgovoran za svoje postupke i u svojoj slobodi odlučuje prijeći granicu koju je postavio Bog. Kolikogod nam ova činjenica prvoga ljudskog pada otvara oči za stvarnost da smo umjesto uređenoga Božjega svijeta i života u njemu izabrali kaos, nered, toliko nas tješi činjenica da je naš Bog pun milosrđa i ljubavi prema čovjeku i čovječanstvu. Bog ostaje blizak čovjeku unatoč svim njegovim ograničenjima. S puno ljubavi i nježnosti je pokrio njegovu golotinju i pustio ga da živi život unutar prostora i vremena, život rada i napora, ranjivosti i boli, pustio ga da živi ljudski život. I u tom životu čovjek mora i može pronaći svoje dostojanstvo. Neće biti savršen, mora imati pitanja i biti slab. Može pogriješiti, čak i ako trpi bol, može živjeti fragmentarno, biti ovisan o oprostu i ljubavi. U svojoj ograničenosti može se povjeriti Bogu i pronaći sreću u njemu. Jer Bog nije izmislio kaznu za neposlušne ljude i nije 'strašnom lupom zatvorio rajska vrata', kako će to reći naš pjesnik Kranjčević. Naš Bog je Bog koji poput majke pune ljubavi plete i oblači svoju djecu kako se ne bi smrznuli u svojim prostorima i vremenu, kad je ponekad mrak i hladno. Na svom putu čovjek će nositi čežnju za rajem u svom srcu, u nadi, da će ga sa sigurnošću čekati na kraju dana“, poručio je presvoditelj slavlja.

Unatoč tragičnosti toga ljudskog čina, nastavio je biskup Palić, tračak nade je pronašao svoj put. U liku žene, koja će biti trajni neprijatelj zmiji, odnosno zlu i Sotoni, sveti su oci prepoznavali lik Marije i Crkve. Marija je nada svijeta i čovječanstva, koja rađa Isusa Krista, Spasitelja i Otkupitelja, koji će svojom mukom, smrću i uskrsnućem pobijediti smrt, kao posljedicu grijeha i ponovno uspostaviti novi svijet, kraljevstvo Božje, koje smo i mi, kao Marijna djeca, poslani izgrađivati. Stoga, naše srce danas ovdje mora biti otvoreno i poslušno, kao što je bilo otvoreno i poslušno srce poslužitelja u Kani Galilejskoj, na svadbi, na Marijine riječi: Što god vam rekne, učinite. Odlika pravog kršćanina i Isusovog učenika je spremnost napustiti vlastitu sigurnost i poslušati Isusov glas.

U ovom svijetu u kojemu danas živimo osjećamo i mi, braćo i sestre, da nam ponestaje vina. A to se vino danas zove ljubav, razumijevanje, odgovornost, poštivanje drugoga.“

Biskup je spomenuo da ne treba posebno analizirati kako bismo ustvrdili da nam kršćanska vjera isparava i zapitao se „hoće li naša djeca biti još uvijek kršćani? Pokušajmo sami odgovoriti na ovo pitanje. Uzrok ove crkvene krize je zapravo kriza Boga, odnosno činjenica da smo Boga poslali u mirovinu. On nam redovito ne treba, osim ako nešto u životu ne zaškripi. Da, svoj život često pretvaramo u vodu, u nešto neprepoznatljivo, bezbojno, bez mirisa, bez privlačnosti drugima. Tu su uzroci i našeg slabog kršćanskog svjedočenja i oduševljenja i krize u kojoj smo se kao Crkva našli.“

Na koncu homilije biskup poručio: „Nalazimo se u Marijinom svetištu, gdje nam je na poseban način pred očima lik naše nebeske Majke, koju zovemo Odvjetnicom, Braniteljicom, Pomoćnicom i Posrednicom. Drugi Vatikanski sabor nas uči da se Marija „svojom majčinskom ljubavlju skrbi za braću svojega Sina koja još putuju te se nalaze u pogiblima i tjeskobama, dok ne budu dovedena u sretnu domovinu“ (LG 62). Molimo Blaženu Djevicu Mariju da nam ona pomogne da se, zagledani u njezin primjer otvorenosti Božjem naumu spasenja, svi mi prisnije privinemo uz Isusa Krista i prihvatimo njegovu ruku spasa. Neka nam ova euharistija koju slavimo, ova gozba na kojoj nam se sam Isus Krist daje za hranu, bude izvorom snage za naše svjedočenje u svijetu u kojemu živimo.“

Večernje slavlje završilo je tradicionalnom procesijom sa svijećama i slikom Bogorodice s djetetom Isusom u naručju, koju je princ Eugen Savojski, uvjeren da je Gospinim zagovorom izvojevana pobjeda nad Turcima, u znak zahvalnosti darovao petrovaradinskoj crkvi Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, a koju je dotada kao svetinju nosio u ratne pohode i pred njom zazivao pomoć s neba za svoju vojsku. Nakon procesije upriličeno je klanjanje pred Presvetim u crkvi.

Na koncu mise nakon procesije biskup Gašparović je pozdravio sve sudionike: predvoditelja misnog slavlja hvarskog biskupa, upravitelja svetišta i suradnike, sve svećenike iz Srijemske biskupije, Beogradske nadbiskupije i Subotičke biskupije, Eparhije za vjernike bizantskog obreda u Srbiji, te svećenike iz Republike Hrvatske,  članove pjevačkog zbora iz Srijemskih Karlovaca i sve hodočasnike, te predstavnike medija posebno Radio Marije koji su prenosili misno slavlje.

                                                                                                                                                         Ivica Zrno