K zreloj vjeri

      Poruka pape Benedikta XVI. za proslavu Svjetskoga dana mira, 1. siječnja 2010.

 

     1. U prigodi početka nove godine, svim kršćanskim zajednicama, odgovornima nacija, muškarcima i ženama dobre volje cijeloga svijeta želim uputiti najtoplije želje za mir. Za ovaj XLIII. svjetski dan mira izabrao sam temu: Ako želiš njegovati mir, čuvaj stvoreno. Poštivanje stvorenoga od velike je važnosti, također zato što je "stvaranje početak i temelj svih djela Božjih" (1) i njegovo očuvanje danas postaje bitno za mirni suživot čovječanstva. Zapravo, ako su zbog okrutnosti čovjeka nad čovjekom brojne prijetnje koje se nadvijaju nad mir i istinski cjeloviti ljudski razvoj - ratovi, međunarodni i regionalni sukobi, teroristička djela i kršenja ljudskih prava - manje ne brinu niti prijetnje do kojih je došlo zbog nebrige - ako čak ne i zloporabe - u odnosu na zemlju i prirodna dobra što ih je Bog obilno darivao. Zbog tog razloga nužno je da čovječanstvo obnovi i ojača "onaj savez između ljudskog bića i okoliša koji mora biti odraz stvarateljske ljubavi Boga, od kojega potječemo i prema kojemu idemo" (2).

 

      2. U enciklici Caritas in veritate pokazao sam da je cjeloviti ljudski razvoj tijesno povezan s obvezama koje proistječu iz čovjekova odnosa s prirodnim okolišem, kojega se smatra Božjim darom svima, čije korištenje sa sobom nosi zajedničku odgovornost prema cijelome čovječanstvu, osobito prema siromašnima i budućim naraštajima. Osim toga, primijetio sam da kada se priroda i - na prvome mjestu - ljudsko biće shvaćaju jednostavno kao plod slučaja ili evolucijskoga determinizma, postoji opasnost da se u savjestima oslabi svijest o odgovornosti (3). Međutim, sve stvoreno smatrati Božjim darom čovječanstvu pomaže nam shvatiti čovjekov poziv i vrijednost. Zapravo, prepuni čuđenja s psalmistom možemo naviještati: "Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, mjesec i zvijezde što ih učvrsti - pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš?" (Ps 8, 4-5). Razmatrati ljepotu stvorenoga poticaj je na priznavanje ljubavi Stvoritelja, one Ljubavi koja "pokreće sunce i druge zvijezde" (4).

 

      3. Već je proteklo dvadeset godina kako je papa Ivan Pavao II, posvećujući Poruku za Svjetski dan mira temi Mir s Bogom stvoriteljem, mir sa svim stvorenim, skrenuo pozornost na odnos što ga mi, kao Božja stvorenja, imamo s univerzumom koji nas okružuje. "U naše se dane primjećuje - pisao je - sve veća svijest da je svjetski mir ugrožen... i nedostatkom dužnoga poštivanja prema prirodi." I dodao je kako se ekološka svijest "ne smije umrtviti, nego štoviše poticati tako da se razvija i sazrijeva pronalazeći pravo očitovanje u konkretnim programima i poduhvatima" (5). Već su moji prethodnici ukazivali na postojeći odnos između čovjeka i okoliša. Na primjer, godine 1971. u prigodi osamdesete obljetnice enciklike Rerum novarum Lava XIII, Pavao VI. istaknuo je da bi "nesmotrenim iskorištavanjem prirode (čovjek) bi je lako mogao razoriti, te i sam postati žrtvom njezina srozavanja". I dodao je kako u tom slučaju ne samo "čovjekov materijalni okoliš postaje izvorom stalnih prijetnji kao što su zagađenje i otpaci, nove bolesti, sveobuhvatna razorna moć; ali ne samo to: čovjeku pače izmiče vlast nad vlastitim ljudskim krajolikom, on stvara sebi za sutra okolinu koja će mu možda biti nepodnošljiva: ovo je socijalni problem golemih razmjera koji se tiče svekolike ljudske obitelji" (6).

 

      4. Premda izbjegava zadiranje u sama specifična tehnička rješenja, Crkva, "stručnjakinja u čovječnosti", skrbi se da bi snažno svratila pozornost na odnos između Stvoritelja, ljudskoga bića i stvorenoga. Ivan Pavao II. govorio je godine 1990. o "ekološkoj krizi" i ističući kako ona ima pretežito etičko obilježje ukazivao je na "hitnu moralnu potrebu nove solidarnosti" (7). Taj poziv još je hitniji danas, pred sve većim pokazateljima krize koju bi bilo neodgovorno ne uzeti u ozbiljno razmišljanje. Kako ostati ravnodušni pred problematikama što proizlaze iz pojava kao što su klimatske promjene, pretvaranje tla u pustinje, urušavanje i gubitak proizvodnosti velikih poljoprivrednih područja, zagađenje rijeka i vodenih pojaseva, gubitak bioraznolikosti, povećanje ekstremnih prirodnih nepogoda, krčenje šuma na ekvatorskim i tropskim područjima? Kako zanemariti rastuću pojavu takozvanih "izbjeglica zbog okoliša": osoba koje zbog propadanja okoliša u kojemu žive moraju ga napustiti - često zajedno sa svojim dobrima - kako bi se suočili s opasnostima i nepoznanicama prisilnoga preseljavanja? Kako ne reagirati pred sukobima koji već traju i pred potencijalnima, povezanima s pristupom prirodnim bogatstvima? Sve su to pitanja koja imaju dubok utjecaj na ostvarivanje ljudskih prava, kao što je na primjer pravo na život, na prehranu, na zdravlje, na razvoj.

 

      5. Ipak, valja u obzir uzeti da se ekološka kriza ne može procjenjivati odvojeno od pitanja koja su s njom povezana, budući da je snažno povezana sa samim shvaćanjem razvoja i viđenjem čovjeka i njegovih odnosa sa sebi sličnima i sa stvorenim. Stoga je mudro provesti duboku i dalekovidnu reviziju modela razvoja, kao i razmišljati o smislu ekonomije i njezinih svrha kako bi se ispravile njezine disfunkcije i iskrivljenja. To zahtjeva ekološko zdravstveno stanje planete; to traži i nadasve kulturna i moralna kriza čovjeka, čiji simptomi su već dugo vremena očigledni u svim dijelovima svijeta (8). Čovječanstvo treba duboku kulturnu obnovu; treba ponovno otkriti one vrijednosti koje predstavljaju čvrsti temelj na kojemu graditi bolju budućnost za sve. Krizne situacije kroz koje ono prolazi u ovome trenutku - bilo da su one gospodarskog, prehrambenog, okolišnog ili društvenoga obilježja - u biti su također međusobno povezane moralne krize. One obvezuju na ponovno planiranje zajedničkoga puta ljudi. One osobito obvezuju na način života usmjeren trijeznosti i solidarnosti, s novim pravilima i oblicima obvezivanja pozivajući se s povjerenjem i hrabrošću na postignuta pozitivna iskustva, te odlučno odbacujući ona negativna. Samo tako sadašnja kriza postaje prigoda za rasuđivanje i za novo planiranje.

 

      6. Nije li možda istina da je na početku onoga što u kozmičkome smislu zovemo "priroda" "plan ljubavi i istine"? Svijet nije "proizvod kakve god nužnosti, slijepe sudbine ili slučaja... svijet proizlazi iz slobodne Božje volje jer je Bog želio da stvorenja imaju udjela u njegovu bitku, u njegovoj mudrosti i u njegovoj dobroti" (9). Knjiga Postanka na svojim prvim stranicama vraća nas na mudro planiranje kozmosa, koje je plod Božje misli na čijem su vrhu smješteni muškarac i žena stvoreni na sliku i priliku Stvoritelja da "napune zemlju" i da "njome vladaju" kao "upravitelji" samoga Boga (usp. Post 1,28). Sklad između Stvoritelja, čovječanstva i stvorenoga što ga opisuje Sveto pismo, prekinut je grijehom Adama i Eve, muškarca i žene koji su žudili za zauzimanjem Božjega mjesta, odbivši se priznati njegovim stvorenjima. Posljedica je takva da se iskrivila i zadaća "vladanja" zemljom, "da je obrađuju i čuvaju", te je između njih i ostaloga stvorenog došlo do sukoba (usp. Post 3, 17-19). Ljudsko biće prepustilo se prevlasti sebičnosti, gubeći smisao za Božji mandat te se u odnosu sa stvorenim ponašalo kao izrabljivač, hoteći imati apsolutno gospodstvo nad njime. No, pravo značenje početne Božje zapovijedi, koje je vrlo očito u Knjizi Postanka nije se sastojalo u jednostavnome davanju vlasti, već daleko više u pozivu na odgovornost. Osim toga, mudrost starih prepoznala je da nam je priroda na raspolaganju ne kao "hrpa slučajno odbačenih otpadaka" (10), dok nam je biblijska Objava dala da shvatimo kako je priroda dar Stvoritelja koji joj je uredio unutarnji poredak, kako bi čovjek iz njega mogao izvući obvezne smjernice da bi je "obrađivao i čuvao" (usp. Post 2,15) (11). Sve što postoji pripada Bogu koji je (stvoreno) povjerio ljudima, ali ne da bi njime raspolagali samovoljno. A kada se čovjek, umjesto da vrši svoju ulogu Božjega suradnika stavlja na mjesto Boga onda to izaziva pobunu prirode, "koju više tiranizira nego njome vlada" (12). Čovjek, dakle, ima dužnost odgovorno vladati stvorenjem, čuvajući ga i obrađujući (13).

 

      7. Nažalost, mora se utvrditi da mnoštvo osoba u raznim zemljama i područjima planete proživljava sve veće poteškoće zbog toga što su mnogi nemarni ili odbijaju odgovorno upravljati okolišem. Drugi vatikanski koncil podsjetio je da je "Bog zemlju i sve što ona sadrži namijenio za uporabu svim ljudima i narodima" (14). Stoga baština stvorenoga pripada cijelome čovječanstvu. Međutim, sadašnji ritam iskorištavanja u ozbiljnu opasnost dovodi raspoloživost nekih prirodnih bogatstava ne samo za sadašnji naraštaj, nego nadasve za one buduće (15). Zato nije teško utvrditi da je uništavanje okoliša često rezultat nedostatka dugoročnih političkih projekata ili pak kratkovidnog slijeđenja ekonomskih interesa koji se na žalost pretvaraju u ozbiljnu prijetnju stvorenome. Da bi se suprotstavili toj pojavi, ne temelju činjenice da "svaka odluka vezana uz ekonomiju ima moralne posljedice" (16), ekonomsko djelovanje treba također više poštovati okoliš. Kada se koriste prirodna bogatstva, potrebno se brinuti za njihovo očuvanje, predviđajući i trošak - vodeći računa o okolišu i društvu - kojega treba procijeniti kao bitan čimbenik samih troškova ekonomske aktivnosti. Na međunarodnoj je zajednici i nacionalnim vladama da daju ispravne signale za učinkovito suprotstavljanje onim načinima korištenja okoliša koji su za njega štetni. Da bi se zaštitio okoliš, da bi se očuvala bogatstva i klima s jedne je strane potrebno djelovati poštujući dobro definirane norme i s pravnoga i ekonomskoga stajališta, a s druge strane voditi računa o obveznoj solidarnosti s onima koji žive na najsiromašnijim područjima zemlje i s budućim naraštajima.

 

      8. Zapravo, nužnom se čini postizanje čestite međugeneracijske solidarnosti. Troškovi što proizlaze iz korištenja zajedničkih bogatstava okoliša ne mogu biti na teret budućih naraštaja: "Budući da smo baštinici prošlih generacija i korisnici rada naših suvremenika, mi imamo obaveza prema svima i ne možemo se osloboditi brige za one koji dolaze poslije nas da uvećaju krug ljudske obitelji. Univerzalna solidarnost koja je činjenica, za nas je ne samo dobrobit nego i dužnost. Riječ je o odgovornosti koju sadašnji naraštaji imaju prema budućim naraštajima, odgovornosti koja pripada također pojedinim državama i međunarodnoj zajednici" (17). Korištenje bi prirodnih bogatstava moralo biti takvo da neposredne prednosti ne dovedu do negativnih posljedica za živa bića, za ljudska i koja to nisu, sadašnja i ona buduća; da zaštita privatnoga vlasništva ne sprječava opću namjenu dobara (18); da čovjekov zahvat ne dovede u pogibelj plodnost zemlje, na dobro danas i na dobro sutra. Osim čestite međugeneracijske solidarnosti, potrebno je istaknuti hitnu moralnu potrebu za obnovljenom unutar-generacijskom solidarnošću, osobito u odnosima među zemljama u razvoju i onih koje su visoko industrijalizirane: "Neodgodiva je zadaća međunarodne zajednice iznaći institucionalne putove za reguliranje iskorištavanja neobnovljivih izvora, također uz sudjelovanje siromašnih zemalja i na način zajedničkog planiranja budućnosti" (19). Ekološka kriza pokazuje nužnost solidarnosti koja će se protegnuti kroz prostor i vrijeme. Naime, među uzrocima sadašnje ekološke krize važno je priznati povijesnu odgovornost industrijaliziranih zemalja. Manje razvijene zemlje i osobito one koje se tek razvijaju nisu ipak oslobođene vlastite odgovornosti u odnosu na stvoreno, jer svima pripada obveza da postupno usvoje učinkovite mjere i politike za zaštitu okoliša. To bi se moglo lakše ostvariti kada bi računice u pomaganju, u prenošenju znanja i poštenijih tehnologija bile manje sebične.

 

       9. Nesumnjivo, jedan od glavnih problema s kojim se mora suočiti međunarodna zajednica je pitanje energetskih izvora, pri čemu mora iznaći zajedničke i održive strategije kako bi se zadovoljile potrebe za energijom sadašnjeg naraštaja i onih budućih. U tu svrhu potrebno je da tehnološki napredna društva budu spremna poticati trijezna ponašanja, smanjujući vlastite potrebe za energijom i poboljšavajući uvjete njezinoga korištenja. Istodobno je potrebno promicati otkrivanje i primjenu energija s manjim utjecajem na okoliš te "svjetsku preraspodjelu energetskih izvora kako bi im se i one zemlje koje su ih lišene, mogle približiti" (20). Ekološka kriza, znači, pruža povijesnu priliku za pripremu zajedničkoga odgovora usmjerenog na promjenu modela globalnoga razvoja u smjeru koji će pokazivati više poštovanja u odnosu na stvoreno i na cjelokupni ljudski razvoj, nadahnut vrijednostima koje su svojstvene ljubavi u istini. Zato priželjkujem prihvaćanje modela razvoja kojemu će u središtu biti ljudsko biće, koji će se temeljiti na promicanju i raspodjeli općega dobra, na odgovornosti, na svijesti o nužnoj promjeni životnih stilova i na razboritosti, kreposti koja pokazuje što treba učiniti danas, predviđajući ono što se može dogoditi sutra (21).

 

      10. Da bi čovječanstvo vodio prema sveukupno održivome upravljanju okolišem i bogatstvima planete, čovjek je pozvan upotrijebiti svoju inteligenciju na području znanstvenoga i tehnološkog istraživanja i u primjeni otkrića što proizlaze iz njih. "Nova solidarnost" što ju je Ivan Pavao II. predložio u Poruci za Svjetski dan mira 1990. (22), i "globalna solidarnost" na koju sam i ja podsjetio u Poruci za Svjetski dan mira 2009. (23), stajališta su od temeljne važnosti za usmjeravanje napora oko očuvanja stvorenoga, preko bolje koordiniranog sustava upravljanja bogatstvima zemlje na međunarodnoj razini, nadasve u trenutku u kojemu se na sve očigledniji način pokazuje snažna međusobna povezanost koja postoji između borbe protiv uništavanja okoliša i promicanja cjelovitoga ljudskoga razvoja. Riječ je o nužnoj dinamici jer "se integralni razvoj čovjeka ne može ostvariti bez solidarnog razvoja čovječanstva (24)". Danas su brojne znanstvene prigode i mogući inovativni putovi zahvaljujući kojima je moguće pružiti zadovoljavajuća i skladna rješenja za odnose između čovjeka i okoliša. Na primjer, potrebno je potaknuti istraživanja namijenjena otkrivanju učinkovitijih načina za iskorištavanje velikih potencijala sunčeve energije. Isto takvu pozornost treba potom dati sada već planetarnom pitanju vode i globalnoga hidrogeološkoga sustava, čiji je ciklus od prvotne važnosti za život na zemlji i čija stabilnost je u opasnosti zbog snažne prijetnje klimatskih promjena. Isto se tako trebaju istražiti prikladne strategije ruralnoga razvoja usredotočene na male poljoprivrednike i njihove obitelji, kao što je također potrebno pripremiti prikladne politike za upravljanje šumama, za recikliranje otpada, za vrednovanje postojećih sinergija između suprotstavljanja klimatskim promjenama i borbe protiv siromaštva. Nužne su ambiciozne nacionalne politike, upotpunjene potrebnim međunarodnim naporom koji će donijeti važne dobrobiti, posebno kratkoročno i dugoročno. Naposljetku, potrebno je izaći iz logike pukoga trošenja i promicati one oblike poljoprivredne i industrijske proizvodnje koje poštuju poredak stvaranja i koje su zadovoljavajuće za primarne potrebe sviju. S ekološkim se pitanjem ne treba sučeljavati samo zbog zastrašujućih perspektiva što ih na obzorju ocrtava uništavanje okoliša; to pitanje nadasve mora biti motivirano traganjem za istinskom solidarnošću na svjetskoj razini, nadahnutom vrijednostima ljubavi, pravde i općega dobra. Osim toga, kao što sam već imao prilike podsjetiti, "tehnika nikada nije samo tehnika. Ona otkriva čovjeka i njegovo nastojanje ka razvoju te izražava težnju ljudskoga duha za postupnim nadilaženjem određenih materijalnih uvjetovanosti. Stoga tehniku valja uklopiti u zapovijed 'obrađivanja i čuvanja zemlje' (usp. Post 2,15), koju je Bog dao čovjeku, i krijepiti onaj savez između ljudskoga bića i okoliša koji mora biti odraz stvaralačke Božje ljubavi" (25).

 

     11. Sve se jasnije pokazuje kako se tema uništavanja okoliša tiče ponašanja svakoga od nas, životnih stilova i trenutno prevladavajućih načina potrošnje i proizvodnje koji su često neodrživi s društvenoga stajališta, sa stajališta okoliša pa čak i s ekonomskoga stajališta. Sad je već doista nužna stvarna promjena mentaliteta koja bi sve navela na prihvaćanje novih životnih stilova "u kojima traženje istinitog, i lijepog, i dobrog i zajedništvo s drugim ljudima u svrhu zajedničkog rasta budu elementi koji će vladati izborom potrošnje, štednje i investicija". Sve se više treba odgajati na izgradnju mira polazeći od širokogrudnih odluka na osobnoj i obiteljskoj razini kao i na razini zajednice i politike. Svi smo odgovorni za zaštitu i skrb o stvorenome. Takva odgovornost ne poznaje granice. Prema načelu supsidijarnosti važno je da se svatko zauzme na razini koja mu pripada, djelujući kako bi se nadvladala prevlast partikularnih interesa. Uloga senzibiliziranja i formacije osobito pripada raznim subjektima civilnoga društva i nevladinim organizacijama koje se odlučno i velikodušno zauzimaju za širenje ekološke odgovornosti koja bi se sve više morala oslanjati na poštivanje "humane ekologije". Osim toga, potrebno je podsjetiti na odgovornost medija na tom području, predlažući pozitivne modele na kojima se valja nadahnjivati. Zapravo, baviti se okolišem zahtijeva široki i globalni pogled na svijet; zajednički i odgovorni napor da se s logike usredotočene na sebični nacionalistički interes prijeđe na viđenje koje će uvijek obuhvaćati potrebe svih naroda. Ne može se ostati ravnodušni pred onime što se događa oko nas, jer bi propadanje bilo kojeg dijela planeta palo na leđa svima. Veze među osobama, društvenim skupinama i državama, kao i one između čovjeka i okoliša trebaju poprimiti stil poštivanja i "ljubavi u istini". U tako širokom kontekstu, više je nego poželjno da učinkoviti i međusobno suglasni budu napori međunarodne zajednice usmjereni postizanju postupnoga razoružanja i svijeta lišenoga nuklearnih oružja, čija sama prisutnost prijeti životu planete i procesu cjelovitoga razvoja sadašnjega i budućega čovječanstva.

 

      12. Crkva ima odgovornost za stvoreno i osjeća da je mora iskazivati pa i u javnome prostoru kako bi štitila zemlju, vodu i zrak, darove Boga Stvoritelja za sve, a nadasve da bi zaštitila čovjeka od opasnosti samouništenja. Propadanje prirode zapravo je tijesno povezano s kulturom koja oblikuje ljudski suživot, zbog čega "poštivanje 'humane ekologije' u društvu ide u prilog i ekologiji okoliša" (26). Ne može se od mladih tražiti da poštuju okoliš, ako im se u obitelji i u društvu ne pomaže da poštuju sebe same: knjiga prirode je jedinstvena, kako na području okoliša tako i na području osobne, obiteljske i društvene etike (27). Obveze prema okolišu proizlaze iz obveza prema osobi kao takvoj i u odnosu prema drugima. Zbog toga rado potičem odgoj za ekološku odgovornost koja bi - kako sam uputio u enciklici Caritas in veritate - očuvala istinsku "humanu ekologiju" i stoga s obnovljenim uvjerenjem potvrdila nedodirljivost ljudskoga života u svakoj njegovoj fazi i u svim njegovim okolnostima, dostojanstvo osobe i nezamjenjivo poslanje obitelji u kojoj se odgaja na ljubav prema bližnjemu i na poštivanje prirode (28). Potrebno je očuvati ljudsku baštinu društva. Ta baština vrijednosti ima svoj izvor i upisana je u naravni moralni zakon koji je temelj poštivanja ljudske osobe i stvorenoga.

 

      13. Na kraju, ne treba zaboraviti činjenicu koja je izrazito indikativna, da brojni ljudi pronalaze spokoj i mir, da osjećaju kako su se obnovili i osnažili kada su u tijesnom dodiru s ljepotom i skladom prirode. Zato i postoji neka vrsta uzajamnosti: u brizi za stvoreno utvrđujemo da se Bog, preko stvorenoga, brine o nama. S druge strane, ispravno shvaćanje odnosa čovjeka s okolišem ne dovodi do apsolutiziranja prirode ni do toga da bi je se držalo važnijom od same osobe. Ako crkveno Učiteljstvo izražava zbunjenost pred shvaćanjem okoliša nadahnutim ekocentrizmom i biocentrizmom, onda je to stoga što takvo shvaćanje isključuje ontološku i aksiološku razliku između ljudske osobe i ostalih živih bića. Na taj se način zapravo uklanja identitet i superiorna uloga čovjeka, favorizirajući egalitarističko viđenje "dostojanstva" svih živih bića. Tako se daje pristup novome panteizmu s novopoganskim naglascima koji smatraju da spasenje čovjeka dolazi samo od prirode, shvaćene u čisto naturalističkom smislu. No, Crkva poziva da se to pitanje postavi na uravnoteženi način, u poštivanju "gramatike" što ju je Stvoritelj upisao u svoje djelo, povjeravajući čovjeku ulogu čuvara i odgovornoga upravitelja stvorenoga, ulogu koju zasigurno ne smije zloupotrijebiti, no od koje ne može niti odstupiti. Naime, i suprotno stajalište apsolutiziranja tehnike i ljudske moći pretvara se u težak napad ne samo na prirodu, nego i na samo ljudsko dostojanstvo (29).

 

      14. Ako želiš njegovati mir, čuvaj stvoreno. Traganje za mirom svih ljudi dobre volje bit će jamačno olakšano zajedničkim priznavanjem nerazdvojnoga odnosa koji postoji između Boga, ljudskih bića i svega stvorenoga. Prosvijećeni božanskom Objavom i slijedeći Predaju Crkve, kršćani daju svoj doprinos. Oni kozmos i njegova čudesa promatraju u svjetlu stvarateljskoga djela Oca i otkupiteljskoga djela Krista koji je svojom smrću i uskrsnućem s Bogom izmirio "sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima" (Kol 1,20). Krist, raspeti i uskrsli, čovječanstvu je dao dar svoga Duha posvetitelja, koji vodi put povijesti u iščekivanju dana u kojemu će slavnim povratkom Gospodinovim započeti "nova nebesa i zemlja nova" (2 Pt 3,13), u kojoj će zauvijek prebivati pravednost i mir. Zato je zaštita prirodnog okoliša da bi se izgradio svijet mira obveza svake osobe. Eto nam hitnoga izazova s kojim se treba suočiti s obnovljenim i zbornim naporom; evo providonosne prigode da se novim naraštajima podari perspektiva bolje budućnosti za sve. Neka toga budu svjesni odgovorni za nacije i svi oni, na bilo kojoj razini, kojima je u srcu sudbina čovječanstva: zaštita stvorenoga i ostvarenje mira stvarnosti su koje su međusobno povezane iznutra! Zbog toga pozivam sve vjernike da uzdignu svoju žarku molitvu Bogu, svemogućem Stvoritelju i milosrdnome Ocu da u srcu svakoga muškarca i žene odjekne, bude prihvaćen i zaživi hitni poziv: Ako želiš njegovati mir, čuvaj stvoreno.

 

Iz Vatikana, 8. prosinca 2009.



 

Papa Benedikt XVI