HODOČAŠĆE POLAZNIKA ŠKOLE ZA ŽUPNE SURADNIKE ĐAKOVAČKO-OSJEČKE NADBISKUPIJE U SRIJEM

01. listopad 2015.

PETROVARADIN (TU) - Već samo jutro najavljivalo je da će dan biti poseban i čudesan. Nakon okupljanja ispred zgrade vikarijata u Osijeku gdje nas je dočekao autobus započelo je to željno i dugo iščekivano hodočašće 8. generacije polaznika Škole za župne suradnike Đakovačko-osječke nadbiskupije, a povodom završetka dvogodišnje formacije. I to u Srijem i središnje odredište - našoj Gospi Snježnoj u Tekije. Hodočašće je organizirao Nadbiskupijski Pastoralni centar Đakovačko-osječke nadbiskupije, a voditelj hodočašća je bio dr. sc. Stanislav Šota, predstojnik Škole za župne suradnike, koji je i sam Srijemac, rodom iz Bapske, tako da se sve odvijalo u opuštajućem srijemskom duhu i ozračju. Već pri samom prelasku državne granice vidjeli smo široka i prostrana polja na kojima su mučene i pogubljene brojne tisuće srijemskih Hrvata, žrtve II. svjetskog rata i komunističkog režima, a slike tih strašnih događaja prolazile su nam mislima, a istovremeno i molitvama. Još pod dojmom svega toga polagano smo se približavali Srijemskoj Mitrovici i našoj katoličkoj katedrali sv. Dimitrija, sjedištu Srijemske biskupije, gdje nas je raširenih ruku i širokog osmijeha na licu dočekao tamošnji župnik, dekan i generalni vikar Srijemske biskupije mons. Eduard Španović, rođeni Mitrovčanin, a s njime također i župnik u Laćarku i pastoralni suradnik u Srijemskoj Mitrovici vlč. Mario Paradžik, podrijetlom iz Vukovara. Radost i zajedništvo tih predivnih trenutaka ne može se opisati ni izgovoriti riječima. Župnik Eduard nas je tada poveo u katedralu, te nas je upoznao sa životom i mučeništvom sv. Dimitrija.

Ispričao nam je također i povijest nastanka Srijemske Mitrovice, tadašnjem Sirmiumu koji je bio jedan od četiri prijestolnice velikog Rimskog carstva, a također i o velikom broju naših ljudi, koji su živjeli na prostoru Srijema, a koji su 90-ih godina bili progonjeni i morali prisilno otići iz Srijema s namjerom da im se uništi i izbriše svaki trag življenja na tim prostorima. Zanimljiv je podatak da su prije progona Hrvati činili čak više od polovine ukupnog stanovništva Srijema. A nije to uopće ni čudno ako uzmemo u obzir da je Srijem već u ranom srednjem vijeku bio u sastavu hrvatske države, a kasnije u sastavu Kraljevine Hrvatske, te zatim Nezavisne Države Hrvatske, i to sve do Zemuna. Danas je u Srijemu ostao živjeti još jako malen broj Hrvata. Oni su svi međusobno povezani i drže se zajedno, kao jedna hrabra obitelj i kao da nam svojim ostankom žele poručiti da su ostali s posebnim razlogom i zadaćom - a to je čuvati uspomene i naše hrvatske korijene koji su ostali duboko usađeni u srijemsko tlo. Redovito se okupljaju na svetim misnim slavljima popunjenim do zadnjega mjesta, a u slobodno vrijeme sastaju se u župskim prostorijama po različitim skupinama koje djeluju u župi.

Nakon razgledavanja katedrale sv. Dimitrija, te osobne i zajedničke molitve, uputili smo se prema centru grada gdje smo se zaustavili ispred ostataka nekadašnje ranokršćanske bazilike sv. Dimitrija, te smo razgledali njenu unutrašnjost. Tamo smo se nakratko pomolili, a zatim ulicama grada pošli prema rijeci Savi. Prolazeći centrom i ulicama Srijemske Mitrovice obasjanim već kasnim ljetnim suncem, mogli smo primijetiti onaj stari način gradnje kuća, koji dolazi posebno do izražaja po njihovim starinskim krovovima i trošnoj fasadi, a koji u zajedništvu s prirodnim ljepotama i šarolikim bojama, te brežuljkastim krajolikom, odišu i daju osjetiti sve čari raskošnog i kićenog Srijema. Dolaskom na rijeku Savu, već pomalo umornu i nekako žalosniju nego smo na nju inače navikli, doznali smo da su upravo tu na jednom od mostova koji se pružaju preko nje, 304. godine zbog kršćanske vjere mučeničkom smrću pogubljeni prvi srijemski biskup sv. Irenej i njegov đakon sv. Dimitrije po kojem je Srijemska Mitrovica dobila ime. No, prije što je dobila naziv Srijemska Mitrovica nosila je ime Dmitrovica. Valja također napomenuti da je po sv. Dimitriju i naš hrvatski kralj Zvonimir nosio pohrvaćeno ime Dmitar.

Potom smo nakon kratke pauze posjetili ostatke nekadašnje rimske utvrde tj. monumentalne antičke građevine - Sirmiumsku Carsku palaču koja je izgrađena krajem trećeg stoljeća, a također smo obišli i ostatke katoličke crkve koji se nalaze u njenoj neposrednoj blizini, a pokraj kojih naše Milosrdne sestre sv. Križa iz Đakova imaju svoju kuću. A nisu sestre slučajno upravo na tom mjestu. One svojim prisustvom zapravo čuvaju ostatke tih ruševina jer bi ih inače tamošnja vlast već odavno najrađe zatrpala.

Nakon jako ukusnog i obilatog ručka gdje su nas već na samom ulazu restorana domaćini dočekali s pozdravom „Hvaljen Isus i Marija“ i gdje smo se osjećali kao kod kuće, ispunjenih srdaca ali i želuca oprostili smo se od vlč. Eduarda Španovića i katedrale sv. Dimitrija, te krenuli našoj Gospi Tekijskoj. Na Tekijama pred crkvom Gospe Snježne, u svetištu Majke Božje Tekijske, dočekao nas je Petrovaradinski župnik i ravnatelj svetišta Tekije vlč. Stjepan Barišić rukujući se sa svakim od nas i želeći nam dobrodošlicu u to svima drago Marijansko svetište. Voditelj svetišta Petar Pifat ukratko nam je predstavio povijest svetišta, a zatim smo imali svetu misu koju je predvodio predstojnik Škole dr. sc. Stanislav Šota.

Po završetku misnog slavlja, molitvom i pjesmom preporučili smo se Gospi Snježnoj ili kako bi po domaće tamo rekli „Gospi Tekijskoj“, da nas čuva, štiti i zagovara na našim životnim putovima. Svakako je važno spomenuti da je crkva povjerena zaštiti Gospe Snježne jer je upravo na blagdan Gospe Snježne, 05. kolovoza 1716. godine nedaleko od tadašnje crkvice Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije koju su isusovci koristili za bogoslužje, austrijska vojska pobijedila brojčano nadmoćniju tursku vojsku i nanijela joj težak poraz.

Nakon razgledavanja svetišta put nas je dalje odveo u Srijemske Karlovce, u katoličku kapelu Gospe od Mira. U dvorištu ispred kapele Gospe od Mira dočekao nas je vlč. Marko Loš, župnik u Petrovaradinu i župni upravitelj župe Presveto Trojstvo u Srijemskim Karlovcima, i nakratko upoznao sa njenom poviješću i današnjim statusom i funkcijom. Upravo na tom mjestu 29. siječnja 1699. godine sklopljen je Karlovački mir između kršćanskih saveznika i Turaka. Tim sporazumom osmanlijska je vojska bila poražena i okončan je veliki turski rat. Poslije potpisivanja mira franjevci su u spomen na taj događaj sagradili drvenu kapelu posvećenu Gospi od Mira, koju su Turci srušili prilikom slijedećeg austrijsko – turskog sukoba. Poslije turskog poraza u bici kod Petrovaradina franjevci su podigli novu kapelu 1716. godine koja je postojala sve do 1817. godine kada su Karlovački katolici podigli sadašnju kapelu. Iz Srijemskih Karlovaca zaputili smo se za Petrovaradin, gdje smo na putu do naše katoličke crkve sv. Jurja i župne kuće u kojoj stanuje Srijemski biskup Đuro Gašparović, prošli pokraj rodne kuće našega hrvatskoga bana Josipa Jelačića. U crkvi sv. Jurja, koju su poslije odlaska Turaka izgradili isusovci, vlč. Marko nam je ukratko iznio podatke o samoj crkvi i posvjedočio o našem hrabrom biskupu Đuri Gašparoviću koji s ponosom predstavlja, predvodi i čuva naš hrvatski puk, a potom smo se laganim korakom, kako su već koga noge nosile, uputili prema Petrovaradinskoj tvrđavi. Uspon na Tvrđavu nije bio nimalo lak, a pogotovo ne za one koji nisu bili u baš najboljoj formi, uzimajući i činjenicu da je bila i sparina, a nad nebom i tvrđavom su se nadvili tamni oblaci najavljujući i donoseći nevrijeme i kišu. Pogledom s tvrđave na Novi Sad i početkom padanja kiše koja se u trenutku izlila sa nebeskih visina blagoslivljajući nas, naše hodočašće se polako bližilo svome kraju. Na putu prema miloj nam Hrvatskoj domovini zapjevale su se naše stare hrvatske srijemske pjesme, a prije samoga razilaženja predstojnik Škole dr. sc. Stanislav Šota uputio nam je riječi zahvale, a ujedno i ohrabrenja za naš budući angažman u župnoj zajednici, te smo svi sretni i duhovno obogaćeni proživljenim lijepim trenucima u Srijemu zahvalili Gospodinu na darovanim nam i primljenim milostima u danu koji je bio uistinu čudesan.  Krešimir Jakumetović