ISPRAĆAJ POKOJNOG STJEPANA BARIŠIĆA U SRIJEMSKOJ BISKUPIJI

20. prosinac 2015.

PETROVARADIN (TU) – Vlč. Stjepan Barišić, svećenik Srijemske biskupije, župnik u župi Uzvišenje svetog Križa i upravitelj Biskupijskog svetišta Gospe Tekijske u Petrovaradinu, koji je preminuo u župnom stanu 16. prosinca 2015. godine u 64. godini života i 37. godini svećeništva, ispraćen je 18. prosinca 2015. godine u rodno mjesto Vranovce. Ispraćaju je prethodila misa zadušnica u ispunjenoj župnoj crkvi Uzvišenje svetog Križa u Petrovaradinu, koju je uz generalnog vikara Eduarda Španovića, dekana petrovaradinskog dekanata Marka Loša i dekana zemunskog dekanata Jozu Dusparu, te svih svećenika Srijemske biskupije predvodio srijemski biskup Đuro Gašparović. Do ispraćaja tijelo je bilo izloženo u crkvi u Petrovaradinu kako bi vjernici mogli osobno i zajednički moliti za pokojnog Stjepana.

Na početku misnog slavlja biskup Gašparović je bratu i sestri pokojnog Stjepana Ivici i Mandi, rodbini i prijateljima, svećenicima u Srijemu i vjernicima župe Petrovaradin 2 izrazio sućut. „U ovom trenutku oproštaja i ispraćaja našeg svećenika, župnika i upravitelja Tekija Stjepana, zahvalni smo Bogu što je našoj biskupiji darovao jednog vrijednog svećenika. Zahvalni smo za njegov život i rad u zajedništvu sa svim svećenicima i s vjernicima koji su mu bili povjereni. Ovom misom i molitvama želimo da mu Gospodin bude milostiv i da ga primi u svoje stanove“, rekao je biskup Gašparović.

U prigodnoj homiliji biskup Gašparović je, nakon poziva da se svatko prisjeti događaja iz života svećenika Barišića, susreta i razgovora s njime, nastavio razmišljanjem o njegovu životu. „Ponajprije, Crkva nas ovoga trenutka rastanka ne poziva da trpimo od žalosti za gubitkom dragoga nam člana Crkve, svećenika naše Sijemske biskupije i svih njegovih dosadašnjih službi u Beogradskoj nadbiskupiji do župnika ovdje u župi Uzvišenje svetog Križa i upravitelja Biskupijskog svetišta Gospe Tekijske u Petrovaradinu, rekao je biskup i nastavio: „Strah je, vjerujem, u jednom trenutku pokucao na vrata Stjepanova srca. Stjepan je naredio vjeri da otvori vrata srca: i što se dogodilo? Na pragu je bio Bog života koji nikad ne prestaje; Bog ljubavi, koji nikad ne kaže 'Dosta'. Stjepan je prihvatio radosno žuđenoga gosta i započeo s njim vječni blagdan Božića, prema kojem svi mi idemo, ponavljajući utješne riječi Kristove: 'Oče, htio bih da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja' (Iv. 17,24). A Bog Otac je Kristu dao jednog svećenika.“ Biskup Gašparović je nastavio da je svećenik Stjepan, koji se sada susreće s milosrdnim Bogom i ostaje zapanjen, bio Kristov vjernik i da mu sada  nije potrebna vjera, nego stvarno gledanje Boga. A Božja je volja da nitko iz stada ne propadne. A on je pripadao tom stadu, stadu Dobrog pastira koji reče: Ja sam uskrsnuće i život. On je živio sigurnost Kristova poziva: Tko jede moje tijelo i prije moju krv ima život vječni i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. On je posvećivao druge po svećeništvu. Sada za to prima nagradu. „I sada Stjepan govori: Ja vjerujem, uskrsnut ću. Ovo moje tijelo vidjet će Spasitelja. To je naša vjera u Krista rođenog, umrlog i uskrslog. Smrću procvjetava  vječna klica koju je Duh Sveti posijao u naše srce. Kao djeca u krilu majke smrt nam omogućuje da se rodimo svjetlu. Da se ponovo rodimo. Kršćanin je samo onaj koji vjeruje u vječnost, u uskrsnuće, u nov život cijelog čovjeka, duše i tijela. Danas, makar je ovo oproštaj, danas je za Stjepana Božić i ujedno Uskrsnuće. Danas je dan blagdanski, utješne nade, vedre radosti, najdužeg odmora. Zašto? Zato što otajstvo Isusova rođenja obasjava svjetlošću svećenika Stjepana. On je zaista s Kristom umro da bi s njim živio, bio je ustrajan da bi s Kristom kraljevao. U to vjerujemo.“, zaključio je biskup.

Na koncu mise  Slavica Renić izrekla je riječi oproštaja u ime vjernika župe Uzvišenje svetog Križa u Petrovaradinu. Petar Pifat, predsjednik HKPD „Jelačić“ u Patrovaradinu, u ime društva i osobe koja se brine i čuva Tekijsko svetište oprostio se od Barišića rečima: "Vjerujem da nema toga ljudskoga srca koje ovih dana nije zatreperilo pri saznanju da je zauvijek prestalo kucati srce našega župnika i upravitelja Svetišta, vlč. Stjepana Barišića. Udar je to poput groma iz vedra neba u našu malenu zajednicu koju je naš vlč. Stjepan nepokolebljivo i sa zauzimanjem vodio ka dragome Bogu. Kao mudri i hrabri pastir koji je znao u pravo vrijeme i šutjeti i slušati drugoga dok govori, svi smo u nevjerici, šutimo, plačemo i pitamo se: kako? Zašto? Zbog čega? Preostaje nam da samo prebiramo uspomene i sjećanja na čovjeka od kojega smo naučili toliko toga vrijednoga i plemenitoga.. svojstveno istinskom vjerniku - kršćaninu. Zbilja je nevjerovatno kako je naš župnik umio slušati drugoga dok govori, bez da o čovjeku ili događaju odmah prosuđuje ili ga osuđuje, a niti da prebrzo donosi zaključke.On zaista nije birao strane. Djelovao je i govorio veoma trezvijeno i razborito, vrednujući i uvažavajući i drugačije mišljenje. Sjećam se da sam i sam bio svjedok kada je jednoj osobi koja mu se došla oštro žaliti na drugu, odgovorio: 'Vidite: možda je to istina što govorite, ali.. on je dobar čovjek'. Iznimno velikoga životnoga i svećeničkoga iskustva, Stjepan je bio odmjerena osoba .. i u svojim nastupima i govorima, do kraja odgovoran i dosljedan svome svećeničkom pozivu i službi. U vjerske istine vjerovao je kao dijete, upravo onako kako Isus traži da od nas da vjerujemo. Još jedan primjer njegove duboke i nepokolebljive vjere u Isusa Krista i privrženosti Majci Mariji jeste njegova česta molitva Gospine krunice koju je kao svakodnevnu pobožnost odmah po dolasku uveo i u ovu župu i u Gospino svetište na Tekije. Bio je i darežljiv u mnogim stvarima. Dijelu njegova stada okupljenog u HKPD 'Jelačić' toliko puno je pomogao kada je više nego susretljivo ustupio na korištenje župni prostor, ne buneći se niti jednom riječju dok bi se probe tamburaške sekcije Društva u vrijeme sezone grijanja bile prinuđene odvijati gotovo kraj njegove sobe za odmor i spavanje. Za sve dobro što je učinio HKPD-u „Jelačić“ nedovoljno je reći „Hvala“ niti bilo što učiniti. Sigurno da je volio svoju domovinu Hrvatsku, mada je njegov dom bio uvijek tamo gdje je njegova služba. Toliko se poistovjetio sa Petrovaradinom da se,gdje god da je za ovih 5 godina službovanja u Petrovaradinu spominjao Petrovaradin, uvijek predstavljao riječima: 'Mi, Petrovaradinci..' ili 'Naše Tekije'. Ono do čega mu je bilo napose stalo bilo je zajedništvo. 'Lako je odustati', govorio je. 'Treba ustrajati, unatoč svim poteškoćama'. Onako kako je razumio druge, često govoreći 'A, šta ćeš?! Sve je to život' i nama u duhu vjere ne preostaje drugo nego da prihvatimo volju Božju koja je put, istina i život." Samo šest mjeseci poslije smrti plemenitog čovjeka, čuvara Svetišta i kuće na Tekijama, Andrije Kormoša, napušta nas i sama glava Svetišta, upravitelj Barišić koji je bio toliki štovatelj Gospe Tekijske da nije bilo niti jedne svete mise u ovoj župi, niti jednoga putovanja ili drugoga događaja u kojem binaš Stjepan propustio obratiti se molitvom upravo Tekijskoj Gospi. Kako je često znao govoriti da se osobno uvjerio toliko puta u snagu njezina zagovora kod Gospodina, vjerovao je i u nas, njegovo malo stado, da će mudro i hrabro zajedno s njime uspjeti provesti sve ono što je isplanirano. A isplanirano je toliko toga lijepoga i dragocjenoga za predstojeći Veliki Jubilej 300. obljetnice našega Svetišta za koji smo ses njime na čelu započeli pripremati jošprije tri godine. Dragi naš Stjepane.. jako si nas iznenadio. Umjesto tebe živoga pred vratima ove i tekijske crkve, stoji samo tvoja slika i ime koje si dobio po prvomučeniku Stjepanu, kao što si i sam bio. Dragi prijatelji, nemojte se iznenaditi ako vas vlč. Stjepan i sa Onoga svijeta oobraduje kadavam još ovoga Božića poštar donese prekrasnu božićno-novogodišnju čestitku u kojoj Vam on osobno želi sretan Božić i blagoslovljenu novu 2016. godinu u povodu jubilarne 300. obljetnice svetišta na Tekijama. Vi mu, dragi prijatelji, na tu čestitku nećete moći bolje i ljepše uzvratiti osim da budete dio njegovoga tima za proslavu velikoga Jubileja za koji je on toliko živio i da svim srcem i iz ljubavi prema njegovoj i našoj Gospi Tekijskoj zajednički damo sve od sebe da taj događaj bude Gospodinu na čast, na ponos naše Crkve, a nama i vlč. Stjepanu na spasenje. Budimo jaki i nastavimo tamo gdje je on stao. Da smo bili uz njega u trenutku smrti... ne znam što bi nam kao dobri duhovni otac i pastir htio poručiti.Možda bi nam rekao ono što je meni osobno više puta ponovio 'Petre, na nama je da iznesemo ovaj Jubilej' ili, možda: 'Čuvajte mi Tekije!' Bože, hvala ti što si nam dao privilegij i čast da upoznamo, surađujemo i živimo s tvojim odabranikom Stjepanom. Sada kad nam je teško, dok se ponovno ne sretnemo s njime u vječnosti, molimo te, ne ostavi nas same. Ohrabri nas, i razveseli darovima Božića."

Mons. Španović, generalni vikar, je završnim sprovodnim obredom, u ime svih nazočnih, ispratio pokojnog Stjepana na put do Hrvatske i na vječni počinak.

 

 

 

 

 

 

                                                                                           Petar Pifat