IN MEMORIAM: VLČ. PETAR STRGAR

08. rujan 2013.

      ĐAKOVO (TU) - Vlč. Petar Strgar, prof., svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije i ravnatelj Spomen-muzeja J. J. Strossmayera u Đakovu, koji je 28. kolovoza preminuo u KBC-u Osijek u 76. godini života i 47. godini svećeništva, sahranjen je 31. kolovoza na đakovačkom Gradskom groblju.

Strgar_Petar_sprovod_foto1

      Obred ukopa, kojemu su uz obitelj i rodbinu te mnoštvo vjernika nazočila 62 svećenika, predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup, mons. Đuro Hranić, oproštajni govor izrekao je profesor i književnik Mirko Ćurić, a misu zadušnicu u đakovačkoj prvostolnici predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup u miru, mons. Marin Srakić.

Nagovor mons. Đure Hranića

      Opraštajući se od pokojnog svećenika i izričući kršćansko suosjećanje obitelji, rodbini, suradnicima i prijateljima, mons. Hranić je istaknuo: „Šutnja, puna strepnje i pitanja pred odlaskom u smrt, u nepoznato, onamo kamo zasad ne možemo pratiti onoga koji nas napušta, ponavlja se uvijek u našim srcima i u ozračju među nama kad nas okupe lijes i ukop nekoga između nas. Tako smo i danas zastali, zašutjeli, a u srcima nam se roje pitanja koja izazivaju nelagodu, strepnju, strah.“ Nadbiskup je kazao kako smrt daje osjetiti da je sve drugo relativno, a jedini siguran oslonac je Bog te pojasnio da se u smrti najbolnije suočavamo s vlastitom slabošću i grijehom, proživljavamo čistilišnu muku i bol, ispovijedamo svoju ljubav i potrebu za zajedništvom s Bogom.

                          Strgar_Petar_sprovod_foto2

Životopis vlč. Petra Strgara

Strgar_Petar_fotoMons. Hranić potom je podsjetio na životopis vlč. Strgara koji se rodio 23. siječnja 1938. godine u Ivancima, župa Ilača, od oca Ivana i majke Mande rođ. Ostrun. Niže razrede osnovne škole pohađao je u Ilači, a više razrede u Kukujevcima. Ratne i poratne poteškoće, neimaština i osobne zdravstvene poteškoće otežavale su mu redovito školovanje. Tek nakon pauze od dvije godine poslije završetka osnovne škole uspio se upisati u gimnaziju u Šidu i nastaviti školovanje. Poslije gimnazije nastavio je studij i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i stekao zvanje profesora povijesti i povijesti umjetnosti. Gospodin ga je kroz sve te godine zvao bliže k sebi, pa i kroz tjelesni invaliditet te zdravstvene poteškoće. Odgovorio mu je pred kraj svoga studija u Zagrebu, prijavljujući se biskupu u Đakovo sa željom da postane svećenik.

      Bio je primljen u Bogoslovno sjemenište, a u Đakovu je pohađao studij teologije. Na Petrovo 1967. godine biskup Bauerlein ga je i prije završetka teološkog studija zaredio za svećenika. Kao zaređeni svećenik završavao je kroz 9 mjeseci teološki studij i odlazio zamjenjivati te pomagati župnicima u Vinkovce, Drenovce i Županju. Čim je završio studij, odmah početkom ožujka 1968. godine, bio je imenovan profesorom povijesti na Biskupijskoj gimnaziji J. J. Strossmayera u Đakovu i na njoj je predavao kroz 23. godine, sve do prestanka njezina djelovanja, u jesen 1991. godine. Kroz 16 godina bio je i ravnatelj iste Gimnazije (1974.-1990.). Povremeno je uz povijest predavao i njemački jezik, a na Teologiji u Đakovu predavao je i crkvenu umjetnost. Kroz 5 godina (1968. - 1973.), bio je prefekt sjemeništaraca. Obnašao je i dužnost tajnika biskupijskog Vjesnika kroz 7 godina (1968. - 1975.).

Strgar_Petar_sprovod_foto3

      Dok je bio mlađi, sve do Domovinskog rata, prof. Strgar se rado uključivao i u pastoralno djelovanje u Đakovu, a osobito u rad s mladima. Istodobno je kao profesor te ravnatelj Gimnazije, od 1974. godine pa sve do ovoga ljeta tj. do smrti, kroz gotovo 40 godina bio vezan uz Dijecezanski muzej. Obnašao je službu direktora Dijecezanskoga muzeja. Godine 1991., kad su zbog ratnih opasnosti i napada na Đakovo sjemeništarci ostali na Šalati u Zagrebu, a Gimnazija prestala s radom, prof. Strgar imenovan je ravnateljem Biskupijskoga spomen-muzeja J. J. Strossmayera u Đakovu. Kao ravnatelj potpuno se posvetio Muzeju i tu je instituciju postavio na noge te joj dao ozbiljan profil, naglasio je mons. Hranić i zahvalio svima koji su pokojnom svećeniku pomagali u njegovoj borbi s bolešću i invaliditetom. Posebno je istaknuo osoblje svećeničkog Doma u Đakovu, djelatnice Nadbiskupijskoga spomen-muzeja J. J. Strossmayera, Petra Šolu i prof. Mirka Ćurića, kao i nećakinju pokojnika te brata, mons. Luku Strgara koji su bili uz njega u zadnjim danima.

Oproštajni govor Mirka Ćurića

      Književnik Ćurić vlč. Strgara opisao je kao svestrana i osebujna čovjeka koji je svojim djelovanjem ostavio nemjerljiv trag u životu Nadbiskupije, Đakova, pa i šire, „ali ponajviše u srcima mnogobrojnih ljudi koje je poučavao, s kojima je surađivao, s kojima je prijateljevao.“ Govoreći o radu pokojnika đakovački književnik prisjetio se sedamdesetih godina XX. stoljeća kada je vlč. Strgar vodio župni vjeronauk među đakovačkim srednjoškolcima te oduševio stotine mladih Đakovčana za Krista, a animirao je učenike i na kulturnom polju te kao voditelj dramske družine na biskupijskoj Gimnaziji režirao je tridesetak predstava, od kojih je u sjećanju posebno ostala predstava Suđenje Isusu.

                            Strgar_Petar_sprovod_foto4

      „Prof. Strgar jedna je od najznačajnijih osoba đakovačke kulturne scene na razmeđi između XX. i XXI. stoljeća. Organizirao je više od stotinu likovnih izložaba, uredio desetak knjiga, organizirao kazališne predstave, predstavljanja knjiga. Obogatio je zbirku Spomen-muzeja biskupa Strossmayera s nekoliko stotina likovnih djela, među kojima se ističe donacija Zdravka Ćosića od više od stotinu slika.

      Stručne članke objavljivao je u biskupijskom Vjesniku i Reviji Đakovačkih vezova. Poticao je mlade umjetnike tako da je rezultat njegova rada zasigurno i procvat likovne umjetnosti u Đakovu, jer početkom devedesetih godina XX. stoljeća u Đakovu nije bilo slikara, a danas je tu oko 20 mladih umjetnika koji su završili ili završavaju likovne akademije“, naglasio je Ćurić.

      Kao najplodnije godine djelovanja prof. Strgara izdvojio je godine stvaranja samostalne hrvatske države i Domovinskog rata, kada je Spomen-muzej biskupa Strossmayera pretvorio u jedan od najvažnijih izlagačkih prostora u napadnutoj Hrvatskoj te je kulturom odgovarao na ratna razaranja. „Još nam je u sjećanju onaj prekrasan križ koji je 1991. načinio od tenkovske zapreke, urešene cvijećem. Taj je križ postao simbolom Đakova u Domovinskom ratu, a našao se i na omotu knjige Đakovština u Domovinskom ratu, potom je preoblikovan u umjetničko djelo Petra Barišića hrvatskim braniteljima, spomenik koji je u Đakovu postavljen 2001.

      Prof. Strgar bio je članom ocjenjivačkog suda koji je odabrao taj rad, kasnije proglašen najboljim hrvatskim likovnim djelom u 2001. i jednim od najboljih spomenika Domovinskom ratu uopće“, rekao je Ćurić.

      Pokojni profesor zaslužan je što je u potkrovlju Muzeja otvoren lijep izložbeni prostor, kao i za konačno uređenje stalnog postava posvećenog velikom biskupu Strossmayeru koji je u ratno vrijeme iseljen iz Đakova u Maribor, podsjetio je književnik spominjući i njegovo posljednje životno ostvarenje - objavljivanje pretiska znamenite monografije J. J. Strossmayer Matije Pavića i Milka Cepelića, s kazalom imena i pojmova. Za svoje iznimne zasluge primio je vlč. Strgar niz priznanja među kojima - nagradu za kulturnu osobu godine Grada Đakova (1997.), Nagradu Grada Đakova (2000.), Povelju zahvalnosti Spomen-muzeju biskupa Strossmayera (2008.), a posebno se ponosio Spomenicom Domovinskog rata koju je zaslužio ne samo svojim kulturnim djelovanjem već i humanitarnim i dušebrižničkim.

                         Strgar_Petar_sprovod_foto5

Strgar_Petar_sprovod_foto7

      Svoj govor đakovački književnik zaključio je prisjećanjem kako je vlč. Strgar često zahvaljivao Bogu uzvikujući „O Bože, hvala Ti!“ te je rekao: „O, Bože, hvala Ti! Hvala za profesora Petra Strgara, sa svim njegovim vrlinama i manama, hvala za ono što nam je dao. Hvala Ti, i budi mu milostiv, kao i svima nama, kad nam kucne čas!“

Strgar_Petar_sprovod_foto6

 Homilija mons. Marina Srakića

      Predvodeći misu zadušnicu za pokojnog svećenika Petra te izražavajući svoju sućut mons. Srakić je rekao: „Prevladavanje tuge zbog gubitka zemaljskog života s pouzdanjem dobitka vječnoga života je kršćanska vizija života i smrti, to je ona vizija koja se temelji na Isusovu obećanju: ´Ja sam uskrsnuće i život, tko vjeruje u mene neće umrijeti nikada´.

Strgar_Petar_zadusnica_foto1

      Uvjereni smo da se brat Petar pouzdao u Gospodinovu vjernost, da je sada zajedno sada s Kristom i u Kristu. Ova biskupijska zajednica je imala sreću poznavati ga i poštivati jer je u njoj imao svećeničku, učiteljsku, odgojiteljsku i predvoditeljsku službu dugi niz godina. Prema tome možemo potvrditi da je živio životom vjere istrošenim za potrebe biskupije i Crkve. Zahvalni smo Gospodinu što nam je dao dar njegovog svećeničkog služenja.“

 

 

Strgar_Petar_zadusnica_foto3

      Đakovačko-osječki nadbiskup u miru prisjetio se 1967. godine kada je vlč. Strgar u đakovačkoj prvostolnici primio red prezbiterata i potaknuo na molitvu govoreći: „U ovoj katedrali u kojoj je kao kateheta predvodio misu za mlade i onih sedamdesetih godina uspješno okupljao i vodio vjeronauk za mlade; u ovoj katedrali u sjeni koje je odgajao mlade pripravnike za svećeništvo u Biskupskom Liceju, u kojem je godinama bio predavač te vodio i organizirao djelovanje Biskupijske gimnazije J. J. Strossmayera; u sjeni katedrale bio je na čelu Spomen muzeja J. J. Strossmayera u kojem je bezbroj puta organizirao izložbe i tako ne samo Đakovu nego i šire pronosio glas o kulturnoj, duhovnoj baštini i ovoga grada i naše Nadbiskupije; u ovoj katedrali - molimo Gospodina da njega, koji je čuvao kulturnu baštinu naše Nadbiskupije, njegovao umjetnost i promicao osjećaj za umjetnost, podari vječnom božanskom ljepotom svojega Lica.“

 

Strgar_Petar_zadusnica_foto2 

                                                                          M. Kuveždanin

 

 

M. Kuveždanin