CRTICE IZ PROŠLOSTI: ZEMUNSKA GOSPA - POMOĆNICA KRŠĆANA

 

Zemun_-_upna_c._Uznesenja_BDM_183645U Srijemskoj biskupiji poslije oslobađanja od Turaka uz Svetište Tekijske Gospe nastalo je i razvilo se i manje poznato svetište u zemunskoj župnoj crkvi: Magna Mater et Thaumaturga – Velika Majka i Čudotvorka, Pomoćnica Kršćana, Zemunska Gospa.



 

      Blažena Djevica Marija, majka Isusa Krista – Bogorodica, s Isusom je od njegoovog rođenja do njegove muke, smrti i uskrsnuća; od Nazareta i Betlehema do Jeruzalema. S njegovim učenicima kada se oni „vratiše s brda zvanoga Maslinsko, ... svi oni bijahu jednodušno postojni u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom“ (Dj 1,12-14). U dvijetisućnoj povijesti kršćanstva nastala su razna, veća i manja Gospina svetišta. Jer joj se mi kršćani obraćamo da ona – Bogorodica – svojim zagovorom kod Boga, podupre naše molitve.

Zemun_-_upna_c._Uznesenja_BDM_183645

    

     U Srijemskoj biskupiji poslije oslobađanja od Turaka u 18. st. nastalo je i razvilo se Svetište Snježnoj Gospi, Tekijska Gospa, uz cestu blizu Petrovaradina. I manje poznato svetište u zemunskoj župnoj crkvi: Magna Mater et Thaumaturga – Velika Majka i Čudotvorka, Pomoćnica Kršćana, Zemunska Gospa.

      Poslije oslobođenja od Turaka 1717. i Požarevačkog mira 1718., dva su kapucina došla u Zemun 1721. Napuštenu džamiju prilagodili su za liturgijsku službu. 1727. zamjenili su ih konventualci. I prvi i drugi su franjevci. Kapucini su se vratili u Zemun 1728. i na Malu Gospu 8. IX., preuzeli svoju misiju kako su je zvali. Da bi mošeja izgledala kao crkva dogradili su zvonik i sakristiju. Jedan su oltar posvetili Žalosnoj Gospi, drugi sv. Franji. A sliku Madona s djetetom postavili su na glavni oltar. Donijeli su je prilikom svojeg drugog dolaska. O štovanju i zazivanju Gospe ne samo na crkveni god, slavu, Marijino pohođenje sv. Elizabeti, 2. VII., već tijekom, svjedoče zavjetni srebreni darovi zahvalnosti: anathemata, u obliku ozdravljenog dijela tijela: ruke, noge, grudi ili samo srce. „Velika majka čudesno pomaže kako to mnogobrojni darovi potvrđuju“, zapisao je Ladislav Szörènyi biskup Srijema (1733.-1752.), posjetivši Zemun 1735. Početkom gradnje nove crkve1784., darovi su prodani. Novac je predan Namjesničkom vijeću. Nekoliko zavjetnih darova nalazi se u župskom muzeju.

      Kada je Beograd 1739. ponovno pripao Turcima, beogradski Franjevci-opservanti, treći ogranak franjevaca, u pratnji vjernika s križem, zastavama i dvije Gospine slike prešli su 3. XII. 1739. u Zemun. Dio tih franjevaca produžio je za Vukovar sa istom slikom kao što je u zemunskoj župnoj crkvi. Ta je Gospina slika završila u Sotinu gdje se i danas poštiva kao „Sotinska Gospa“. S franjevcima koji su ostali u Zemunu, ostala je „Crna Gospa“, kopija slike „Čenstohovske Gospe“. Budući da su franjevci-opservanti ostati u Zemunu, franjevci-kapucini odlučili su napustiti svoju misiju. Naslijedio ih je 1744. Adam Bütner, prvi zemunsku župnik. Poslao ga je biskup Bamberga i Würzburga, grof Fridrich Karlo Schönborn (1674.-1746.), vlastelin i patron zemunske župe. I Isusovci su iz Beograda 1739. preko Zemuna produžili za Petrovaradin noseći sa sobom sliku Madone s djetetom. I ona je slična onoj u Zemunu. Ova je Gospina slika izložena u petrovaradinskoj župnoj crkvi, a 1868. u crkvi snježne Gospe na Tekiji, gdje je ostala sve do 1934. Te godine ponovno je vraćena u Beograd gdje se u crkvi sv. Petra časti kao „Bogorodica Beogradska“.

      Tijekom druge polovice 16. st. proširilo se zazivanje i štovanje Marije pomoćnice kršćana. Nakon višestoljetne nemoći da se zaustavi prodor Turaka u Europu, papa je pozvao kršćanski svijet na molitvu. Pobjeda kršćanske flote nad turskom 7. X. 1571. kod Lepanta, pripisivala se i čudotvornoj pomoći Presvete Bogorodice. U spomen na tu pobjedu, papa Pio V. dodao je Lauretanskim litanijama zaziv: Pomoćnice kršćana, moli za nas! Nisu molile i zazivale Mariju Pomoćnicu kršćana samo žene muževa i majke sinova ratnika, već i vojnici i njihovi zapovjednici. Poljski kralj Jan III. Sobjeski prije no što je krenuo u pomoć opkoljenom Beču, hodočastio je Čenstohovskoj Gospi. U nedjelju 12. IX. 1683., prije no što su njemački i poljski vojnici krenuli u napad, prisustvovali su sv. misi. Služio ju je papinski poslanik, a kralj posluživao. U vojničkom jurišu na Turke odjekivao je poklik: Za Isusa i Mariju! U spomen na tu pobjedu papa Inocent XI. odredio je da u nedjelju iza Male Gospe bude blagdan Imena Marijina. „Veliki rat“ koji je započe oslobađanjem Beča, završio je Karlovačkim mirom 1699. Vijećnica u Sr. Karlovcima u kojoj je potpisan mir, pretvorena je u crkvu posvećenu Gospi od mira.

      I vojskovođa Eugen Savojski pobjednik Turaka 1716.-1717., bio je veliki štovatelj Majke Božje. Nosio je krunicu, a u šatoru držao sliku: „Sniježna Gospa“, sličnu onoj iz Rimske bazilike Sta Maria Maggiore – Sveta Marija Velika. Tu je sliku ostavio u Petrovaradinu sa željom da se Gospi u zahvalu izgradi crkva. Jer je ondje 1716., na dan posvećen Snježnoj Gospi, 5. VIII., pobijedio Turke. Naziv „Sniježna Gospa“ povezan je s nastankom spomenute rimske bazilike. Papi Liberiju (352.-360.), prema legendi, objavljeno je u noći 5./6. VIII. da je sagradi na mjestu gdje će ujutro zateći snijeg. A na crkva na Tekijama, izgrađena je na mjestu gdje je bila tekija, derviški samostan. Na kupoli crkve i danas stoji polumjesec i nad njime križ. Slikovit znak tadašnjeg sukoba križa i polumjeseca i uvjerenja. Oslobađanje europskih zemalja od Turaka nije bilo samo širenje vlasti kršćanskih vladara već i oslobađanje kršćana, kršćanskog duha i vjere. Višestoljetno prodiranje Osmanlija u Europu, vladari nisu uspijevali ni spriječiti ni protjerati ih. Prevladalo je uvjerenje da pobjeda nad Turcima nije samo stvar oružane nadmoći, već i Božje pomoći posredstvom Marije pomoćnice kršćana.

      I za vrijeme Tridesetgodišnjeg rata među narodima, državama i vjerama, 1618.-1648., zazivali su kršćani Mariju pomoćnicu kršćana. U crkvu sv. Jakoba u Innsbrucku na glavni oltar postavljena je slika Madona s djetetom, njemačkog renesansnog slikara Luke Cranach (1472.-1553.). U gradu Passau za vrijeme tog rata izgrađena je crkva Maria Hilf i povjerena kapucinima. Oni su za ovu crkvu dali načiniti presliku, kopiju spomenute slike. Takve su se preslike-kopije dospjele u mnoge gradove. Od Austrije i Slovenije, najpoznatije njihovo svetišta u Brezju Marija pomagaj, do Varaždina, Zagreba, Sl. Broda, Osijeka i drugih gradova, do Sotina, Zemuna i Beograda.

      Franjevci-opservanti koji su došli u Zemun 1439., podigli su 1750. crkvu u čast sv. Ivanu Krstitelju. Slika Čenstohovske Gospe na jednom oltaru sve do 1818. nazivana je Beogradska Gospa. Kao pandan Gospina slika u župskoj crkvi prozvana je Zemunska Gospa. Slika Čenstohovske Gospe sa svojim zarezima na licu i danas stoji na zidu franjevačke crkve. U samostanskoj kronici sačuvan je crtani dodatak uz sliku iz 18. st.: uz rijeke Dunav i Savu na jednoj strani crtež prikazuje beogradsku tvrđavu, podgrađe, zgrade i tornjeve crkve, a na drugoj strani nekoliko zgrada i dvije zemunske crkve. I na njemačkom jeziku: „O Marijo, bila si utočište kršćana u krajevima koje sada posjeduju Turci, a bit ćeš uvijek i u ovim krajevima koje posjeduju kršćani.“

      Tijekom 18. st. u dvije zemunske katoličke crkve uz spomenute Gospine slike u svakoj je bio još i oltar posvećen Žalosnoj Gospi. I kapela na groblju, 1740., bila je posvećena Žalosnoj Gospi. Bile su i dvije pravoslavne crkve, starija sv. Nikole i nova, posvećena Presvetoj Bogorodici, izgrađena 1774.-1780. Sve su te crkve blizu jedna drugoj; sve bi ih obuhvatio krug cca 500 m. Kolikogod današnjem čovjeku to naglašeno štovanje Isusove Majke s više istoimenih oltara i slika-ikona izgleda pomalo neobično, ono svjedoči ne samo o vjeri i pouzdanju tadašnjih vjernika već i o stanju u društvu.

      Nova župna crkva u Zemunu posvećena Uznesenju Bl. Dj, Marije na nebo, sagrađena je 1794./5. Slika Zemunske Gospe bila je na glavnom oltaru sve do Velike Gospe 1840. Tada je zamjenjena slikom zemunskog slikara Živka Petrovića. Naslikao ju je prema Assunti talijanskog renesansnog slikara Tiziana Vecellia (1490.-1576.). I ona je zamjenjena slikom Marijinog Uznesenja češkog slikara Emanuela Ditè, prilikom obnavljanja crkve 1894.-1898. Petrovićeva slika nalazila se u župskom dvoru sve do 1930. Poslije te godine više se ne spominje niti se zna kamo je nestala. A slika Zemunske Gospe jedno je vrijeme bila na zidu crkve, zatim ispod kora, dok nije 1980. restaurirana i postavljena odmah do svetišta.

      Poslije rušenja stare župne crkve i poteškoća s gradnjom nove, dolaskom jednog neobičnog španjolskog svećenika, plemića i viteza bivšeg kapucinskog redovnika i vojnog svećenika, Quesar Georgius de Persanova, zapušten je vjerski život i štovanje Zemunske Gospe. Postepena obnova pokazala se tek 1855. kada je zemunski župnik S. Zsitvay „u prisustvu vojnih i građanskih uglednika i velikog učešće naroda - magna cum pompa - pozdravio proglašenje vjerske istine Marijinog bezgrešnog začeća.“ A nakon Gospinog ukazanja u Lurdu 1858., već na Veliku Gospu „umnožaše se naši bogoljubni hodočasnici kojim se i ne nadasmo“ iz mnogih mjesta u Srijemu i iz Banata. I nadamo se, zapisao je zemunski kapelan Ilija Okrugić „da će na godinu još ih više amo dojti, te da će Gospa Zemunska opet kao u svoje prvo i staro doba početi međ sriemskimi hodočastnimi mjesti, od pravoviernih slavljena biti.“ (Sažetak članka: Zemunska Gospa,Vjesnik Đakovačke i Srijemske biskupije 1989. br.2., str. 35.-37. i br. 4. str. 76.-78.)

 

      O štovanju Presvete Bogorodice u Beogradu prije no što su ga Turci osvojili 1521. i potom u izgnanstvu u Carigradu u koji su dovedeni kao roblje: „Po odobrenju Turaka, oni su poneli svoje svetinje, ostatke napuštenih hramova. Bile su to mošti sv. Petke, mošti carice Teofane i ikona Bogorodice... smešteni su u jugozapadnu mahalu same varoši. Srbi su tu podigli Crkvu sv. Bogorodice u kojoj je čuvana i poznata ikona Bogorodice, koja je doneta iz Beograda, kao i druge svetinje..., a crkva koju su izgradili izgorela je tek u nedavnoj prošlosti, 1955. godine.“ Jovanka Kalić-Mijušković, Beograd u srednjem veku, Beograd 1967., str. 263-264.

 

                                                                        Mons. mr. Antun Kolarević,

                                                                        zemunski župnik u miru

 

Antun Kolarević