'U počast vjernicima Srijemske biskupije'

     

      Razmišljanje, ili bolje reći pohvala vjere, "U počast vjernicima Srijemske biskupije“ koju je bivši zemunski župnik i dekan, msgr. mr. Antun KOLAREVIĆ, objavio u Vjesniku Đakovačke-osiječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, br. 4. - 5., Đakovo 2009., str. 440. - 441. Ovdje donosimo dio tog teksta:


      ...Srijemska biskupija, nakon 235 godina u zajednici s biskupijom u Đakovu, osamostaljena je 2008. Da bi se uspostavila samostalnost Srijemske biskupije trebalo je nadvladati mnoge prepreke s raznih strana. Neke je trebalo podsjetiti, a nekima pokazati da to nije nova već jedna od najstarijih biskupija sveopćega i jedinstvenog kršćanstva. Tijekom dva milenija nasiljem je nestajala. Prestankom nasilja oživjela bi...

      ...Anđele, čuvaru Srijema, kako je narod mogao za svih tih promjena sačuvati vjeru? U čemu je njezina snaga? I Anđeo me uze sa sobom pokazujući mi povijanje šuma, talasanje usjeva, otežale grozdove rodnih vinograda, cvjetne livade, rijeke koje ih okružuju... Anđele Božji, sve mi je to poznato. Ja bih želio znati... On me tada uzdignu još više. I gle, rijeke kao da su stale, ne vidim ni one ritmičke pokrete šuma, usjeva, gdje li nestadoše vinogradi?! Anđele, ponovno ga zazvah. On me samo blago pogleda i svjetlom obasja dvije pergamene. Na jednoj Srijem od proljeća do jeseni. Na drugoj ogoljele šume, puste njive, livade kao četke, u vinogradima samo trs i loza, Srijem zimi.

      Gledajući Srijem s različite udaljenosti u razno vrijeme i u raznolikom stanju, shvatih da mi je time Anđeo odgovorio. Kada led prekrije rijeke, iako se čini da su prestale teći, ribe ispod leda i tada žive. Ni šume ne prestaju živjeti zimi, iako naizvan ne pokazuju nikakav znak života. Sve što nije čvrsto, kad košava zapuše, odnosi. A korijenje ogoljelih grana, čokota i bilja čuvaju životnu klicu od mraza, životinja i čovjeka. Ni vinogradi zasađeni u vrijeme kad se kršćanstvo širilo Srijemom nisu nestali, ako su i bili zapušteni kada su im vinogradari nastradali. Ni bolest koja se proširila u 20. stoljeću nije ih uništila. Kad započnu svjetliji i topliji dani, košava prestane, a led krene, život, do tada skriven i nevidljiv, ali sačuvan i u korijenu one najsitnije travčice, iziđe na javu. Hvala Ti, Anđele! Podsjetio si me na evanđeoske metafore i Isusove prispodobe.

      Za protekla dva milenija i raznih protivnika kršćanstva, čuvajući sebe i svoju vjeru, srijemski su ih kršćani sve nadživjeli zahvaljujući i toj sačuvanoj vjeri. Jer su se pojedinci iz raznih plemena koji su krstarili Srijemom i u njemu ostali, s vremenom pokrstili. Narod, kome je Srijem bio ili postao mjesto života i rada, nije uzvraćao silom već svojim proizvodima s njive, iz vinograda i od svoga stada. Iako imena tih "malih" ljudi koji su služili i trpili od drugih nisu nigdje zapisana, održali su kontinuitet opstanka i naroda i kršćanske vjere. Nisu vjerovali u nametnutu silu i nepravdu koja ih je tištila, u laži koje su morali slušati bilo u kojem, pa i u dvadesetom vijeku. Vjerovali su u dobro i nadali se boljem. Ni u najtežem vremenu nisu se odricali svoje kršćanske vjere, a čim bi nasilje oslabilo, vjerski bi život izišao na javu. Na pojedinim mjestima podizali bi Kristov križ, okupljali se oko njega ili u nekom domu, dok se nije pojavio pokoji svećenik i biskup.

bazilika_sv._Dimitrija     

                    Ostaci bazilike sv. Dimitrija u Srijemskoj Mitrovici

 

      Vjera srijemskih kršćana ista je kao i svih drugih kršćana. Bog, Stvoritelj i sveopći sudac, Isus Krist, Bog i čovjek, Istina i Život, a Putem koji smo izabrali vodi nas Duh Sveti. S takvom vjerom, pouzdanjem i molitvom Trojedinom Bogu, iz generacije u generaciju, pazeći da se o pravdu ne ogriješe, iskazivali su ljubav prema ljudima i Bogu. I kad su vjernici Srijemske biskupije bili Rimljani, i kad su se Slaveni zaustavili i postali kršćani. I nakon raskola u 11. stoljeću bilo da se javno štovalo Boga latinskim ili bizantsko-grčkim obredom. I kada se uz latinsku biskupiju ustalila i grčka episkopija. I kad su se starosjediocima Hrvatima u srednjem vijeku pridružili Mađari sa sjevera, u novom vijeku sa zapada doseljavali Nijemci, Česi, Slovaci, a s istoka izbjegli Srbi, Ukrajinci, Rusini...

      Za sve kršćane, pa i srijemske, kršćanska vjera nije učenje jednog filozofa i vladajuća teorija određenog vremena da bi je drugi filozofi potisnuli u povijesno sjećanje. Ona je život koji s krštenjem počima i postepeno se ostvaruje u kršteniku koji ide stopama Kristovim. U javnosti se očituje i prepoznaje po dobrim i plemenitim djelima, bez velikih, pa čak i bez ikakvih riječi. S takvom, očuvanom i živom vjerom i srijemski su kršćani "pobjeđivali svijet" (usp. 1 Iv 5, 4-5), kako u vrijeme progona i mnogoboštva, krivovjerja i bezboštva, tako i u vrijeme materijalizma i ravnodušnosti.

      Držeći se Apostolske vjeroispovijesti nadvladali su progonstvo i mnogobožačke natruhe koje su donosili rimski vojnici i razna plemena s dalekog istoka. Nicejsko-carigradska vjeroispovijest bila im je putokaz u nasrtaju arijevske hereze koju su neki srijemski biskupi grčevito zastupali. Ni patareni - bogumili, a ni mošeje koje su u Srijemu podigli poklonici Alaha, nisu pokolebali srijemske kršćane. U tim kušnjama vjera srijemskih kršćana, progonjena i zatirana, nije iskorijenjena, a ni zamrla. Kolikogod se u Srijemu izmijenilo naroda, svećenika, biskupa i njihovih sjedišta, za svih tih promjena ista je kršćanska vjera prožimala jednu generaciju za drugom. Obilazak pojedinih biskupa iz drugih sredina kad nije bilo domaćeg, srijemskog biskupa i biskupije, svjedoči da je i u to vrijeme bilo pravovjernih kršćana. Pastoralni djelatnici 20. i 21. st. koji su djelovali i djeluju u srijemskim kršćanskim zajednicama svjedoci su da je vjera i sadašnjih srijemskih kršćana ista kao i drugih kršćana u drugim regijama istog i drugih naroda. Zbog kontinuiteta i pravovjernosti srijemskih kršćana, jednakosti između katoličke i pravoslavne organizacije, Crkve i suvremenih društvenih odnosa, moglo se ponovno uspostaviti samostalnu Srijemsku biskupiju.



 

Antun Kolarević